Jedan jedini blog

Svi tekstovi, čangrizanja i slično preusmjereni su na jedan jedini blog. Molim vas da me, ako već želite, pratite tamo...


Živjeli vi meni!

Toliko blogova

Nije mi jasno kako bih trebao pratiti toliko blogova - i to ne samo onih koje čitam, nego i one koje pišem.


Htio bih pisati nešto konkretno o toj Australiji i o cijelom tom procesu, pa moram na engleskom, a opet mi je glupo to sve trpati u isti blog - čisto da ne jedem tamo gdje i serem.


S druge strane, tko će to sve pratiti?!

Buddha

Nešto me ponukalo da krenem s pričama sa starog posla koje me - iako ih nema toliko puno - svaki put iznova ponukaju da razmislim o tome koliko skoro želim da se apokalipsa dogodi.


Tako kreće priča o Buddhi. Regularni je dan, sloj ničega, pa sloj baba, pa sloj novopristigle robe, pa sloj srednjoškolki koje su nas dućan očito dibbsale za svoj meeting point i tako u krug.


U jednom od mojih nadopunjavanja zalihe stapića, provjere blagajne i sličnog, ulazi gospođa srednjih godina i, dok su vrata još otvorena, krene se ogledati po dućanu. Ta situacija me podsjeća na vampirske i slične filmove u kojima ne smiješ glavnim akterima pogledati u oči, jer te začaraju ili ti izbrišu pamćenje ili slično. Čim pogledaš oko sebe, sve šljašti, nema kvadratnog centimetra koji nije nečime pokriven, a prostora je toliko da svakim svojim pokretom srušiš tri nove stvari.


- Dobar dan.
- Dobar d..., krene ona, ali zbunjena svemirom artikala oko sebe, nije uspjela odzdraviti.
- Ako trebate pomoć, samo recite., kažem ja iza blagajne i krenem nešto brojati.


Vidim da se ona muva po dućanu pa ipak - suprotno svojim uvjerenjima - krenem prema njoj ponuditi joj pomoć. Bolje to, nego da mi polupa pola dućana, pa da onda vodim trosatnu raspravu nakon koje znam da ništa od toga neće platiti ona, nego ja.


- Tražim Buddhu.
- Imate li nekog određenog u vidu?, pitam ja, budući da je ekipa redovito dolazila po specifične artikle koji su se reklamirali po raznim (ne znam točno kako se zovu, ali onim) srednjim šarenim stranicama u Glorii i sličnima.


(Po nekim novim pravilima se navodno ne stavlja j u stranima imenima bez, jel, j, pa zato...)


- Ma, ne. Možete mi pokazati neke?
- Imamo ove male drvene, imamo i velike mjedene, a i neke kamene, govorim joj ja i usput pokazujem artikle po stalažama, nevjerojatno se podsjećajući na Tanju Tušek u starim dobrim danima Kola sreće.

Random slika Buddhe iz tibetanskog muzeja u Hüttenbergu u Koruškoj,
čisto da ima neka slika

- Nije to to, ja tražim nešto drugo, nakon čega ponovno pokušavam utvrditi je li tu određenu figuricu vidjela u nekom katalogu.


- Nemate vi to. Doviđenja!, ljutito će ona. Bogme je tako brzo izjurila da sam joj jedva stigao odzdraviti.

U to se u mom dijelu dućana pojavljuju dvije kolegice kojima prepričavam istu priču kao i vama sad. To je, na žalost, bio najsvjetliji dio dana, kada bi se skupili i međusobno se nasmijavali ludim pričama - a takvih je bilo svaki dan.


I dok sam ja tako prepričavao tu priču, a cure se cerekale (jer je to, ponavljam, highlight dana), otvaraju se vrata, a na njima stoji ta žena. Nije odmah ušla, što me podsjetilo na scenu iz nekog akcijskog filma, u kojem je akcija ustvari odgođena kako bi neizvjesnost dulje potrajala.


Slow motion.


Nas troje stojimo u čudu i kontamo da će nam baciti bombu u dućan. Ili makar onu smrdljivu kojoj smo se dobacivali kad smo bili klinci.


Na to onda diže škarnicl koji drži u ruci i pobjedonosno kaže:
- Našla sam PRAVOG Buddhu!


(Ne mogu staviti dovoljan naglasak na taj pridjev...)

Škarnicl (za one koji nisu upoznati s nazivom)

Čeljust mi je lagano kvrcnula po pločicama na podu dućana, ali budući da moja nije bila jedina, zvuk se nekako prigušio. Ozbiljno, ostao sam bez riječi. Ne sjećam se što se dalje dogodilo - je li se netko nasmiješio ili rekao u redu, drago nam je ili što god, ali je gospođa, spuštajući škarnicl sa svojim spasonosnim pravim Buddhom primila vrata i krenula ih zatvarati.


Ipak, nije ih zatvorila do kraja, nego je negdje pred kraj odustala, širom ih otvorila (na taj način nas valjda učeći još jednoj bitnoj životnoj lekciji) i kao iz protesta ih tako ostavila, šuškajući svojim škarniclom u smjeru glavne ulice.

Dućan

Budući da mi sarkazam leži ponešto bolje od stalnog čangrizanja (jer bez njega ljudima dosade moje konstantne pobune) i ponukan blogom koji se bavi, da prostite, pizdarijama s radnog mjesta, retrogradno ću se osvrnuti na neke od svojih famoznih pričâ...


Svatko tko je ikad radio u uslužnoj djelatnosti svjestan je činjenice da je to užasno iscrpljujuće. OK, i rad u vrtiću, na baušteli i u bolnici sigurno isto je, ali ta komponenta rada s ljudima je meni doslovno ispijala život iz tijela.


Uvijek neka baba ili neki vrišteći srednjoškolci ili neki pametnjakovići ili nabrijana (jadna) šefica ili oni dani. Bez uvrede, ali kad radiš s 12 žena, onda je redovito svaki dan nekom i onaj dan. Ako ništa drugo, barem sam se naučio prebaciti bitku na neki drugi dan ili pak neopaženo prebjeći u neki kutak gdje bih se sakrio između odjevnih predmeta. Bilo je i prilika kad moj cunning plan nije urodio plodom, ali te priče mi sad služe na razgovorima za posao kao odgovor na navedite primjer kad ste se našli u bezizlaznoj situaciji.


Jedno sam vrijeme, dakle, radio u jednom indian shopu u Zagrebu. Ime nije bitno, jer ga iovako svi znaju, ali ajmo reći - čisto da dočaram situaciju - da je to dućanćić s valjda deset tisuća artikala. Od mirisnih štapića, najružnijeg nakita koji sam ikad vidio, dimija, opreme za trbušni ples, istočnjačkih lustera, tibetanskih zdjela, darkerskih kožnih ogrlica s bodežima, višetisućokunskih tapiserija, minijaturnih figura najužeg kruga indijskih i inih božanstava, staklenog prstenja i valjda svega drugog što možete zamisliti na nekom bazaaru.


Ne uzimajući u obzir činjenicu da je to roba koja se sama prodaje (i da ljudi većinom dolaze ciljano uzeti to i to), naši su se šefovi nabrijali na to da budemo totalno morski-pas đir prodavača, što meni nikad nije ležalo. Neki su se bacali po podu da bi prodali prsten od 95 kn, ali meni to nikad nije padalo na pamet. Da se razumijemo, nije da sam bio loš radnik - sve je uvijek štimalo, uvijek je bilo čisto i uvijek sam bio na raspolaganju. Lijepo bih pozdravio i rekao da me pitaju ukoliko nešto trebaju, ali da ću ja tebi govoriti kako ti super stoji bandana boje fuksije - sorry...


Uglavnom, tu ništa nije imalo nikakvog smisla. Klince, koji su trošili najviše, jer su većinu svojih džeparaca ostavljali tamo, nitko nije šljivio, dok smo prenapirlitane babetine obučene u proštepane zastore morali dvoriti kao da radimo u njujorškom Armaniu. Strašno.

इस दुकान में मेरा जीवन लेफ्ट जाउंगी.

Napomena: priče ću stavljati u zasebne postove, tako da ne bude jedan ogroman i predug.

Čovjek s krilima

Kad već nemam skeniranu svoju aerodromsku tablu (da, u to doba sam fotkao oldskuluše koje su stvarno u albumima), keljim, evo, ovu.

Nečija posuđena fotka iz, čini mi se, Frankfurta

Oduvijek sam volio aerodrome. I letenje. Sjećam se da me mama vodila na neku konferenciju u Dubrovnik kad sam imao oko pet godina i da mi je to bilo totalno napeto. Osim toga sam - osim toga što sam u tih 45 minuta koliko let traje uspio zaspati - sanjao da se vozim u cockpitu i da mi je pilot poklonio model tog aviona kojim smo se vozili.


Van. Pameti.


I dan-danas mi je apsolutni gušt samo otvoriti web stranicu nekog aerodroma i planespottati otkud slijeće idući let ili koji je sljedeći koji polijeće. Onda se to nerijetko razradi u sedamnaest tabova s trinaest aviokompanija, mapama aerodroma, informacijama o raznoraznim državama i tako to.


Iako mi je svaki let pomalo zastrašujuć (ali čisto egzistencijalno - mašina, čovjek, brzina, visina i tako to), onaj trenutak kad se avion krene otiskivati od asfalta a ja se zakeljim za sjedalo s želucem negdje oko područja koljena... Mmm...


I sad mi je otvoren tab s letovima za južnu polutku, s usporedbama cijena, duljine letove, raznih kompanija, država presjedanja itd. Ono što me trenutno nabrijava su letovi koji uključuju A380. Ne znam zašto, ali brijem da bih komotno mogao umrijeti nakon što izađem iz tog aviona.


Secirao sam mu presjek, raspored sjedala, podjelu klasa i slično. Raspon krila, najveća moguća udaljenost, maksimalna nosivost, visina, brzina... K'o malo dijete koje po sobi lamata nekim plastičnim helikopterom i brije da leti u svemir.


Tako sam se nabrijavao kad sam letio, a tako ću se i dalje nabrijavati. I nadam se da mi nikad neće dozlogrditi. Volim brijati po aerodromima (iako nikad nemam love, pa kao gladno dijete gledam ekipu koja ispija kave u surfa na svojim Macovima), obožavam onaj osjećaj kad izađem s aerodroma i znam da me čeka ili nešto potpuno novo, nepoznato i uzbudljivo ili nešto poznato, voljeno i jedva dočekano.


Negdje sam, u nekom horoskopu ili nekom takvom sranju, pročitao da ću umrijeti na putovanju. Fine with me, samo da se kotrlja...

OK, lud sam k'o opanak.

Toliko mi je toga na pameti da ne mogu uloviti određenu misao i usredotočiti se samo na nju. Čim se nečega dosjetim, tu je osam drugih stvari koje se kaskadno spuste ispod te. Kao oni čovječuljci koje se izreže škarama, pa se svi drže za ruke. Ili oni stare informativne ploče na kolodvorima i aerodromima, na kojima se pravokutnici sa slovima koja nabrajaju gradove i vremena kao domino spuštaju jedni za drugima.

U biti sam htio staviti sliku te starinske ploče s aerodroma u Moskvi, ali je ne mogu naći,
pa evo (isto tako prikladno) fotka semafora iz Delhia

Tu su ovjere, prijevodi, potvrde, diplome, papiri, računi, kartice, PIN-ovi, tekstovi, mailovi, upute, brojevi, kontakti, kuverte, napomene, post-iti. Valjda sto tabova je otvoreno u browseru, a broj nikako da se smanji. Zatvoriš jedan, otvoriš tri. Potvrdiš jednu informaciju, a imaš tri nova pitanja.

Mogu li jednostavno sad sjesti na avion? Pretty please?

Klokani, đipovi i pustinja

Iako ne bih htio skakati pred rudo, izgleda da je to to, jer su mi maločas potvrdili da mi nude stalno mjesto.


I dalje titram i ne želim skakati pred rudo, ali eto. Vi imate pravo znati, kad već tako marljivo pratite...


:grin:

Intervju

I to je prošlo.


Ne znam kome da zahvalim, ali sretan sam što nisam jedan od onih koji se koče od straha prije ispita, razgovora i sličnog. Mislim, nisam ni jedan od onih kamenih marinaca koji na sve odgovaraju sa sufiksom sir, ali držim se OK. Sjećam se da bih na ispite redovito dolazio totalno kul, dok me ne bi sparanoizirale titrave kolegice koje čekaju pred vratima.


Ja sam onaj tip koji počne skakutati na mjestu (mislim da bi bilo užasno smiješno da to netko vidi), trljati rukama ili pokuša dodirnuti strop rukama - čisto jer skakuće, zagrijava se i propinje. Nemam pojma.


Najgori je onaj osjećaj poslije. Pripremaš se, a opet moraš biti kul i svoj i koncentriran. I onda to sve prođe, a ti sjediš s i dalje otvorenim Skypeom i ne znaš što bi dalje. Ja sam išao nešto pojesti, ali nisam otišao dalje od par žlica juhe. I to mi nije jasno. Što sad?


Sad je na redu čama. Osam dana iščekivanja valjda najveće odluke u mom životu, osim možda upisivanja faksa. No, o tome sam ja odlučivao, a ovo nije u mojim rukama. Sad je to to - ako im je bilo OK, onda super; ako ne, nikome ništa. Tj., njima drugi kandidat, a meni još par mjeseci ubitačne potrage za poslom, klatarenja s babama u tramvaju na putu za instrukcije i redovnih javljanja na svemoguću Burzu.


Gah!


U svakom slučaju, neću ulaziti u detalje razgovora - to se iovako smatra prekršajem, barem koliko sam upućen - ali ću spomenuti neke stvari koje su mi totalno super kod intervjua sa strancima. Doduše, nije da sam išao na mase nekih razgovora s poslodavcima u Hrvatskoj nakon honorarnih studentskih poslova (a nije da nisam poslao skoro 300 natječaja), ali barem mogu reći da imam nekog - i to čak i više - iskustva sa strancima.


Skype zvoni, ja se javljam i skužim da sam samo ja na videu, jer je njih petero, pa bi bilo blentavo da gledam u bijeli zid između njih. Super, kontam si, sad će me fino skenirati skupa s govorom tijela, svrbežom nosa (naravno) i pomicanjem očiju u taj i taj kut prije nego dam odgovor.


U uvodu mi jedan od njih objašnjava tko su, što rade i čime se bave. Mislim da je to neki nužan početak da se uopće vidi mogu li pratiti materijal koji mi bacaju pod noge. Nakon toga kreću s klasičnim pitanjima, zašto baš njihova firma, zašto taj posao i, na kraju, zašto Australija.


Većina ljudi u početku malo zablokira. Ipak je to razgovor na stanom jeziku, kontaš si razumiju li te, škripi li Skype, čuju li duhove, zvučim li kao da sam u akvariju i tako to. Ja sam se razvezao kao da sam na kavi s najboljim frendom. Sva sreća, navikao sam blebetati na stranim jezicima, pa imam taj neki flow.


Dok ja pričam, s druge strane je potpuna tišina. Kao da je netko stisnuo mute. U jednom trenutku mi je došlo da pitam Skopje, čujemo li se? Irska, 12 bodova, ali sam skontao da je sve OK kao sam dovršio rečenicu, a njih je pet u isto vrijeme odahnulo kao da su držali dah dok sam ja držao govor.


Nakon toga su krenula pitanja o tome čime se ja bavim, kakva sam to istraživanja i radio i s čime sam dolazio u koštac. To je onaj dio gdje moraš pokazati da si snalažljiv, sposoban i samostalan, a da ne zvučiš kao totalni seronja. Onda pitanja o radu u timu, radu na terenu, komunikaciji s ljudima i tako dalje. Taj dio je skroz bitan, jer bih tamo doslovno došao u totalno novi svijet (dolje znam par ljudi, ali to je to), u totalno novo radno okruženje i u poprilično specifično područje istraživanja.


And then it got weird.


Budući da se Google prije par godina bacio na pitanja koja pokazuju snalažljivost kandidata (em što te izbace iz takta pitanjem, em što očekuju neko ingeniozno rješenje), krenula su prštati i takva.


- Što bi napravio da se voziš u jeepu s osam Aboridžina i da te pitaju što misliš o uranu?


To je to, kontam si, i pred facom mi titra Googleov logo. Sva sreća da sam staložen, pa kulerski odgovaram na pitanje da ovisi o tome je li to grupa ljudi s kojom surađujem na ugovoru ili sjedim s njima nakon večere. Na kraju kažem da ne bih komentirao i da bih probao naći neki suptilan način da se iskobeljam iz neugodnog pitanja, jer nije stvar mog osobnog mišljenja.


Odlično. On zadovoljan. Drugo pitanje:


- Što bi napravio da si u jeepu sa šest Aboridžina (i tu se nas šest počne skupa cerekati, jer broj Aboridžina ne igra neku ulogu) i da pored puta otkriješ arheološko nalazište, ali da ti oni kažu da to nije bitno?

Valjda ovako nekako

Trik pitanje, jer akt koji se bavi pravnim pitanjima točno određuje što je bitno, a što nije (vas neću daviti detaljima). Opet potvrđujem da se kužim u legislativu i da sam odradio svoju zadaću, ali napominjem da bi znatiželjni znanstvenik u meni vjerojatno na krati označio gdje je to, pa bi se kasnije posavjetovao s arheolozima ili nekime tko zna više.


Na to je frajer van sebe. Ovi samo što nisu počeli pljeskati, a on mi govori da je odgovor triput bolji nego što se uopće nadao. To mi je super kod njih - što odmah kažu što misle. Nema nekog uvrnutog kešenja, nema muljanja, nego korisna povratna informacija. Mislim, što sad, rekao sam to, ne mogu vratiti ni ispraviti, a info mi dobro dođe.


Jedan lik je bio malo suzdržan, ali ne znam je li stoga što je bio nezadovoljan odgovorom na svoje pitanje ili je takav po prirodi. Uglavnom, tu smo završili s trik pitanjima, a u pozadini se čula atmosfera kao da je netko u sobi upravo dovršio odličan kartaški trik.


Pitali su me imam li ja nekih pitanja, na što sam opet dao poprilično diplomatski odgovor, budući da mi je to najgori dio. Kaj da im kažem? Pick me, pick me, pick me!?


- Postojali su neki tehnički detalji koje nisam uspio saznati tijekom istraživanja, ali dobio sam odgovore na njih tijekom ovog razgovora.


Frajer opet van sebe. Što si to istraživao? Ja im nabrojim što sam sve pregledao, pročitao, prelistao... Van. Sebe.


Objasnim im proceduru s papirologijom, paše im vrijeme, pašu im obveze i sve OK.


HR managerica kaže da je to, što se nje tiče, to. Ovi ostali, da ih vidim, vjerojatno bi kimali. Imaju još jedan razgovor drugi četvrtak, pa će mi definitivno javiti krajem drugog tjedna.


Krajem drugog tjedna je petak, 13. travnja, moj rođendan. Ako se to potrefi, ima da skakućem, trljam ruke i lovim plafon, makar me susjedi gledali i još nisam prekinuo razgovor na Skypeu...

Intervju

...za par sati... :gulp:

Kakav seronja!

Kako mi je lik sad digao tlak!

(Možda tu sad ispadnem totalno netrpeljiv nacionalist, ali me jednostavno nerviraju bezobrazni ljudi.)

Sorry, ali Ameri su fakat, valjda po defaultu:
1) ili glupi
b) ili ih ništa ne zanima i busanjem u prsa dokazuju činjenicu da ignorance stvarno je bliss
e) ili znaju pričati samo o sebi, a svima ostalima suditi i ispitivati ih imaju li struju i znaju li što je Coca Cola
7) ili [umetni štogod ti kod njih ide na živce]
n) ili sve od navedenog.

Kad mi lik koji pored imena ima PhD sere po ljudima zato što su iz drugih zemalja (dok u stvarnoj situaciji pod d) nisam mogao doći sebi valjda dva-tri sata, u ovom slučaju to nisam bio ja, nego neka britanska farmaceutkinja), dođe mi da malo povratim, stavim to u već iskorištenu većicu iz psećeg parka, ugnijezdim je u ono čudo za igranje lacrossa i time ga proganjam po Dolini smrti vozeći se na autiću za golf. Doslovno na njemu, zavaljen u udobnu fotelju namontiranu na krov.

Napisao sam komentar na finom engleskom, s prstohvatom optužbe, ali apsolutno pristojno i profesionalno. Izrezat ću neke dijelove pa ih zalijepiti, samo da možete vidjeti kakav je lik dweeb.

Dakle, žena pita:
- Do you have your photo on your CV?

On kao najveća seljačina na svijetu (i to na poznatom poslovnom siteu) odgovara:
- Richard XY, Ph.D. • Why?

Mr. PhD

Ona i dalje pristojno:
- I just wanted to establish how common it is for candidates to include a photo on their CV, their reasons behind doing it and how effective it might be.
Many thanks,
YX

On, kao da je imperator galaksije vraća:
- Richard XY, Ph.D. • Isn't that another reason for a candidate to be tossed aside, based upon their looks, before they get an interview?

Žena valjda konta da pametniji popušta i više ne komentira, ali se ubacuju neki novi frajeri, pa ovaj nastavlja:
- Richard XY, Ph.D. • I don't know anyone that has put their picture on their resume. It seems that it would be a distraction from the purpose of the resume and the reason you're trying to get the job you applied for. After all, you're not going to get the job based upon what you look like.

I na kraju zakucava totalno glupim argumentom (u kojem se, naravno, vidi da je on Amëricän), apsolutno zaokupiran svojom umjesto njenom profesijom i toliko američkom frazom da je ne kuži valjda nitko tko nije odrastao u Americi u 60-ima (ili tko nije njihov unuk):
Richard XY, Ph.D. • Most people studying science in the US aren't going for sales positions, as you're not wanted for those roles. They want people that can sell 200 high performance copiers an hour. Besides, pharma sales reps are going the way of the Edsel.

What a complete and utter douche!

Moram li reći da mi komentar nije objavljen?

Tko to ovdje čita misli?!

Hahaha, genijalan post! Dođe mi da napišem svoju listu, ali bih se samo iznervirao, pa ću laganini posuditi ovu...

Pismo i glava

Evo me doma, nakon što sam se valjda triput skoro onesvijestio po putu. Ne znam što mi je, ali nije (mi) dobro.

Uglavnom, frendica je ne Faceu postavila status s pitanjem što je na hrvatskim kovanicama glava, a što pismo. Naravno, izrodila se polemika mase famoznih fejsaša, koji 100% znaju da je to tako.

I onda ja nađem podatak koji je potkrijepio moje mišljenje, ali na to dobijem komentar da sam sâm sebi proturječio. Vidi se koliko ekipe stvarno čita ono o čemu se priča...

Nakon svega toga se javlja još jedna cura, koja isto 100% tvrdi da je ________ sprijeda, a ________ straga. Vratio sam joj haha i neka to potkrijepi linkom. Tako i ja mogu reći da moj tata puše najveće balone od sapunice (to je iz neke pjesme iz djetinjstva - nebitno).

Nije uopće stvar u tome jesam li u pravu ili nisam. Iovako nisam jedan od onih seronja koji će se praviti da su cijelo vrijeme govorili suprotno. Pogotovo ne svjesno (nekad mi se upali taj obrambeni mehanizam, pa se moram korigirati). A pogotovo ne dok tri reda iznad toga stoji moja pisana riječ.

Jebem ti ja i ljude i Fakebook i nepismenu klinčadiju koja ne zna ni na sat.

(Tu mi fali neki gif, ali ja se u to ne kužim kao neki drugi...)

Što vi mislite?

Muka po Proredu

Jedna stvar koja me izluđuje kod Bloggera je da mi totalno remeti razmak između redova.


Enter.


Ja pišem normalno, sačuvam i onda objavim post, a on ima po tri razmaka između svakog reda.


Jedan enter. Ne tri.


Onda reformat, pa sav italic u pizdu materinu, pa sve ispočetka.


Enter.


Nije mi jasno.


Enter.

Ja hoću ovo...

...a on si stavi ovo.

Kaj hoćeš?!


Enter!

Vize, imigracija i izbjeglice ili kako ispaliti u šezosam otvorenih tabova

Nema te kaše kojom bih mogao zorno dočarati trenutno stanje u svojoj glavi. Doduše, na pamet mi pada ovo:

I igra riječima i lik i mali mozgovi koji lebde po kutiji...

Od jutros u šest pokušavam skužiti koja mi to doista viza treba, što sve trebam napraviti da bih je mogao predati i koje su sve to zavrzlame nužne da to sve prođe kako spada.

Jedino što mi se mota po glavi je da netko valjda namjerno piše i klepa to na način koji će ljude toliko zbuniti, obeshrabriti i na kraju ispizditi da će odustati od prijave. Mislim, ako pored uputa za ispunjavanje postoje grafovi i stabla koja opisuju proces prijave, znaš da nešto nije normalno.

Možda bi trebali imati procjenu težine levela. Tipa, trebaš biti warlord level 13 ili imati barem jednu specijalnu moć ili imati frendove u Ministarstvu magije ili imati potpisanu kopiju prvog drafta, ne znam, Harrya Pottera.

Krenuo sam s Immigration Wizardom, koji će mi na dovoljno jednostavan i zabrinjavajuće zabavan način ukazati na moje kvalifikacije i po tome preporučiti vizu za koju se trebam prijaviti. To je viza brojbrojbroj, uz to i jedina za koju se mogu prijaviti, budući da moja zanimanja (da, nijedno) nisu na popisu traženih. Onda to implicira neke skroz druge ovjere, provjere, dovjere, shmovjere...

Treba se javiti ovima da ti daju potvrdu da ti uopće imaš to zanimanje. Onda ovaj da ti potvrdi da to stvarno je to i da ti treba ta i ta verzija tog i tog testa za provjeru. Tu se već javlja novo drvo sa osam grana, a na svakoj grani po čovjek, institucija ili ured kojem se treba javiti.

(Tu sam pisao cifre za svaku od tih opcija, ali sam ih se onda riješio, jer su me bedirale.)

Sva sreća da su organizirani i da svatko radi svoj posao, jer nakon upita odgovor actually i dobiješ, ali sam već u takvom Dear-Madam-or-Sir rutu da valjda zvučim kao automat dok govorim.

I tako, nakon cijelog dana proučavanja, bookmarkiranja, emailanja, upitivanja, zapitivanja i propitivanja moram priznati da nisam baš nešto pametniji.

Sva sreća da me (valjda) čeka nešto super, pa će i ovo (valjda) na kraju imati nekog smisla.

Sad izlazak s ekipom, cuganje i zajebancija, koje sam (barem mislim) itekako zaslužio...

Posao

Uglavnom, dobio sam ponudu za posao. Još jednu. Bolju od one dvije prije.

I sad sam lud. Malo hihoćem, malo trljam rukama, pa se onda protežem, onda otvorim još 78 tabova s nekim random kartama, viznim sistemima, o da, aviokompanijama i tako to.

Onda opet skviknem, pa se na silu skuliram, pa onda OK, ajmo vidjeti kako će ići, nemoj se nabrijavati, opet ćeš se pregristi i tako u krug.

Nije mi jasno kako se ljudi koji se svaki dan susreću s ogromnim odlukama nose sa svojim ponašanjem. Uvijek zamislim one filmske scene u kojima je netko promaknut ili dobije neku enormnu povišicu, pa sve fino iskulira, izađe iz ureda i onda podivlja iza, jasno, staklenog zida, tako da ga vidi čitav ured i sedam susjednih te tri susjeda iz nebodera prekoputa.

E, takav sam ja nakon Skype intervjua. Tako da me nitko ne vidi. Barem se nadam.

A što ću? Takav sam i nemam se više čemu nadati.

Uglavnom, ovaj posao je totalni mrak, ekipa je zagrijana, sve je OK, nema nekih očiglednih problema, odgovaram uvjetima, simpatičan sam im, sve sam fino istražio i čak dobio jedan fini wow! Da, takav sam, bwahaha...

Sad fino čama do idućeg tjedna, pregledavanje brda zakonika, praćenje vijesti, slušanje konverzacije, istraživanje savjeta online, pripreme za polaganje itd.

Ludilo. Idem otkunjati.

Evo što je počelo svirati:

Toliko o tome.

/ Tata čita novine / u carstvu hladovine /

Penjem se na kat mamuran i sjeban, već na ulazu očekujući salvu pitanja vezanih uz, ne znam, prašak za pranje ili ogradu na balkonu i neko skroz tehničko pitanje o mogućnosti printanja stvari koje su na ekranu.

Odmah se razlažu planovi za cijeli vikend, tko ide kamo, tko mora što, zašto, s kim, nakon čega, prije čega, pobogu zašto i tako dalje. Uzimam par kolača i bježim dolje, jer mi je iovako preslabo da bih razmišljao.

Skrećem pogled i vidim da stari čita duplericu na temu Kako imati pravilan gay seks na duplerici – ni više ni manje nego – 24 sata. To je čovjek koji ne bi otvorio knjigu ni da se unutra nalazi sendvič, a mijenja kanale na TV da bi i Homera Simpsona preobratio na epilepsiju.

Mogu se samo nadati da ću nakon još jednog kunjanja zaboraviti svoj posjet prvom katu. Ili se možda uvjeriti da je to bio samo san. A drugi tjedan u knjižaru…

[Nema te slike koja bi ovdje našla svoje mjesto]

Ljuta večera

Kupio sam pola kruha na putu doma pa i kroz vrećicu skužio da se valjda od jučer ujutro pravocrtno isušuje na stalaži kvartovskog dućkasa imena Mrvica. Em što su me tako zvali više od pola života, em što se duć preko puta zove isto. Ne znam što sam očekivao...

Dakle, dođem doma, želudac kruli, a u frižideru ništa. Jučer sam ga ispraznio i pobacao sve ono što je već popljesnivilo, ali je neki segment mladog sira preživio, a ja sam se prevario i gurnuo glavu drito u zdjelu, tako da i dalje osjetim miris u nosu.

Plastičnu vrećicu sa sad već odmrznutom smjesom i naljepnicom špagete sam već sinoć stavio da se otopi, ali sam ― na svoju žalost ― skužio da je u umaku mljeveno meso. Fakat ne volim mljeveno meso.

Vraćam to u fridž, a vadim masu drugih namirnica i bacam se na posao. Grašak, mrkva na komade, maslinovo ulje, crveni luk i pirjaj, rokaj, skeniraj rižu, ribaj kupus i tako to. Dodaj malo currya, malo slatke pa malo ljute mađarske paprike, malo papra, mažurana, muškatnog oraščića, soli i majčine dušice.

Začinio salatu i najeo se k'o pravi, pa sam sad korak bliže...

Albatros

Iako nisam neki fan poezije, ova me pjesma nekako nenadano dirnula. Ne znam jesam li se pronašao u njoj, u melodiji, ili u riječima, ali me pošteno prebaci svaki put kad je pročitam.

Charles Baudelaire

Albatros

Dokoni mornari počesto se sjete

Da za razonodu albatrose love,

Kad poput nehajnih suputnika lete

Oko lađa što nad gorkim jazom plove.

Čim, svladani, stanu na daske palube,

Ti kraljevi zraka što jedra oblijeću,

Zbog golemih krila čar krasote gube:

Ko vesla ih vuku i s mukom se kreću.

Gord, snježne bjeline, taj vladar prostranstva

Sad je jadno-ružan, nepòdobnōst prava:

Hramlje i tetura lišen dostojanstva,

A prosta ga rulja rugom ismjehava.

I Pjesnik je sličan tom knezu vidīkā

Što prkosi buri i strijelcu na brodu

No prognan na zemlju, med soj pakosnika,

Divovska mu krila smetaju u hodu.

Delhi, 2004.

[preveo Vladislav Kušan]

Obiteljske fotografije

Priznajte da odmah u glavi vidite fotke američkih obitelji iz bible belta kako viču cheece na božićnoj čestitki.

Morao bih se dobrano potruditi da se sjetim nečeg više uznemirujućeg. Uznemirujujućeg?

Mislio sam da ih neću moći naći dovoljno, ali sam se očigledno prevario

Meni je to totalni horor. Činjenicu da postoje valjda tri fotke na kojima sam mlađi od četiri godine moji starci očigledno nadoknađuju rafalnom paljbom prema nećakinjama. A njih tri, pozerice, jedna do druge. Do treće. Blicevi sve u šesnaest, šogoričina sestra s profi fotićem, trinaest mobitela, video kamera, baka s rođendanskim poklonom – idiotićem – i udri!

Tako je to bilo prije. Sad se nikome ne da. Barem nikome od djece. Meni se nikad nije dalo.

Ja sam redovito onaj koji kao da je sfotošopiran na fotku – negdje sa strane i redovito u totalno off moodu. Svi nakešeni od uha do uha, klinci se krevelje, a ja, malo kao Mona Lisa, u nekom neodređenom raspoloženju.

Onda svi krenu graktati, pa daj se nasmij, kao, da imamo ljepšu fotku na kojoj se ovaj put svi kreveljimo tako da nam bude super. I tako na svakoj fotki. Sva sreća, rođendana k'o u priči, pa se i tih fotki naslaže. Kao, digitalno doba, svi škljocaju, pa da imamo.

I onda ja okinem neku spontanu profilušu, drito za korice knjige o postjoyceovskoj analizi diskursa antropomorfne kratke priče u rubnim dijelovima okolice Paderborna i doživim totalni popljuv. zato što netko ima velik nos. Ili nije sfeniran. Ili ne gleda u objektiv.

Jao meni.

Tata na silu ispravljen, tako da izgleda kao da nosi dvije kante vode na motko preko leđa. Mama pokušava baratati američkim osmjehom, ali joj to ne ide od ruke, tako da redovito, nadgledajući kome klinke drže rogove ili koja se više belji, ispadne s očima u križ i izrazom lica kao da je otvorila poklopac s posude koja je ostala u isključenom frižideru tijekom nekoliko najtoplijih mjeseci u godini.

I onda na idućem rođendanu gledamo te fotke i sve fotke koje su se slučajno našle u tom istom folderu. To se onda zna otegnuti do proteklih par rođendana.

Sestra se pokušava nasmijati tako da joj se ne vidi aparatić, a buraz kroz dvokrilna vrata bijelih zuba škrguće klinkama da se smire. I tako u krug. Godinu za rođendanom, rođendan za godinom.

I ne, neću vam pokazati te fotke.

Bonus redak: Ne znam što me spopalo s ovih par postova u šesnajs minuta, ali eto...

Dugoročni postovi

Ovo će biti jedan od onih postova koji ću pisati danima.

Iz više razloga:

- neću znati što da napišem

- neće mi se više dati

- netko će pozvoniti

- bit će mi previše tlaka

- odustat ću na pola puta kad skužim da je sve budalaština

- zbedirat ću se i zagasiti prozor

- zbedirat ću se kaj sam se zbediral jer realno nemam neki razlog

- oklijevat ću stisnuti publish jer će mi biti bed da će me popljuvati ljudi koji imaju puno više opipljivijih problema

- ostavit ću sve do sutra

- pa onda do preksutra, kad će mi to sve biti bedasto i onda ću ipak postati, jer je, jel, bedasto.

Pa da krenem…

Ne moram ni reći da se uopće ne sjećam o čemu sam to razmišljao kad sam napisao prvi red, ali nisam ni sumnjao da će se to dogoditi. Ma, naletio sam na neke fotke iz Indije, a stalno me proganjaju neki filmovi otamo, pa me valjda opet štrecnulo.

Kad ću opet tamo? Kako ću to smisliti? Hoće li mi frendovi i dalje biti tamo?

Sto misli i sto slika. I nekako na red dolaze samo one lijepe. Možda često ne primijetim tu navalu pozitivnih filmova, jer je nekako uvijek lakše zapikirati one paprene. I onda se čovjek navikne. Ja se sigurno jesam.

Nekad sam i sâm sebi dosadan radi činjenice da mi je velika većina stvari stalno siva. I onda se sjetim da to drugima sigurno ide još više na živce. Ne znam da li da mi bude lakše ili ne. Sva sreća da sam u jednom trenutku skužio sa mogu sve to okrenuti na neki sarkazam, pa valjda ne zvuči tako loše.

Uostalom, tko me zna, srat će mi, a tko me ne zna, okrenut će se i otići. Barem se nadam.

Nažalost, nisam tip kojeg boli đon. Da me boli đon, život bi mi bio puno lakši. Ovako sve seciram osamnaest puta. Doduše, prije sam bio i gori. Da su me ljudi vidjeli prije petnaestak godina, uh… Ovo moje stanje je rezultat svakodnevnog rada.

Zvučim kao Vesna Mimica. Ali se ne osjećam tako.

Sve u svemu, kontam i kontam, gledam kako da smognem neku lovu da se opet dokotrljam do Potkontinenta. Naravno, čitanje njihove literature, slušanje njihove muzike i raspekmezivanje na krasne doživljene trenutke baš i ne pomaže.

A možda bih ih i zaboravio. Uh.

Imam frenda koji nikad ništa nije htio fotkati. Tako će bolje upamtiti slike, kaže. Prošle godine je okinuo valjda seamsšes [kod određenih gramatičkih kategorija sistematički gazim po svim svojim uvjerenjima, ali it's worth it] komada samo dok smo sjedili u boravku. Starost. Mudrost? U svakom slučaju, masa fotki.

Opet na fotkama, da. Evo, stavit ću jednu koja mi je na desktopu. Nije nikakav materijal za NatGeo i bez brige, nećete morati lajkati. To je jedan od tih trenutaka. Jedan od onih koji sam se trudio sačuvati svakim djelićem svog bića. Jedan od onih koji me drži kao bovu na površini vode (a nekad, kad se glupiram, tako i plešem).

Ono kad okineš, sjedneš, udahneš i sve je OK.

Uttaranchal, travanj 2008.

U biti mi uopće nije dugo trebalo da zapravo kliknem publish. Kako se čovjek prevari...

Asistentica

Skužio sam da bih definitivno trebao imati asistenticu. Daktilografkinju. Čitačicu mislî.

Prvo sam kontao diktafon. Onda sam skontao da sam skroman.

Kaj, ak' ljudi mogu imati modne savjetnike, psihoterapeute i groupiese, zašto onda normalan čovjek ne bi mogao imati nekog potrčka koji zapisuje misli i ideje?!

Diktafoni su bili in kad i oni divovski mobiteli s antenama na izvlačenje. Da, i na RTL-u.

Ma, pričam gluposti. Nemam ja love za to. Uostalom, tko bi me uopće uspio pratiti.

I sad klackam glavu slijeva nadesno tražeći nešto.

Popio sam 750 ml juhe, pa mi je malo slabo.

Mayday, mayday!

Depra alert!

Sjedim pred kompom od valjda tri popodne. Otišao sam do frenda na kavu, i to zato jer je došao iz Austrije, a obojica smo prespavali pola vikenda, pa bi, eto, bio red da se ipak malo vidimo. Skroz mi fali, jer mi je najbolji frend otkad ne znam za sebe (stvarno se ne sjećamo kad smo se upoznali - tako smo mladi bili), ali smo toliko strgani da smo jedva popili kavu, on uvaljan u kauč, a ja u fotelju.

Na TV-u neka serija o onim američkim babama kojima je najveći problem u životu puknuti nokat ili preuska Versace haljina, pa onda još i na TV-u moramo slušati kako o tome pričaju sat i pol. Idu dvije epizode, jel... Ja ne gledam TV, pa to niti ne fermam, ali frend ima tako stresan posao da mu je to jednostavno shut down. Kaže da je to jedino što može gledati, tako neke trivijalne stvari, pa da mu se onda čini da je sve OK.

I tako se vratim doma, opet na komp, otvoreno sedam prozora, a u jednom prozoru valjda osamnaest tabova. Mail, Face, MojPosao, Posao, strani sajtovi, stipendije, ljetni poslovi i AccuWeather. Player je isto otvoren, ali ništa ne svira. Stižu neke notifikacije na Faceu, ali mi se ne da ni klikati. Ne mrem bit' niš' dobro. Ili će biti neki ugibajući pas ili neki pofriškani rat ili neka umiruća djeca ili nešto tako. Ne da mi se. Nemam više snage za to.

Sutra bih trebao imati neke instrukcije, i to nekoj maloj koja ima test u utorak. Sad je već, onako, ponedjeljak. To fakat ne volim. Isto bih trebao ići na razgovor za neki job gdje bih kuhao za neke ljude čitav travanj. Nisam ni siguran da bih mogao to izvesti, ali treba mi lova, pa ću otići i vidjeti. Gledam hoće li uletjeti nešto na ljeto, pa da to odradim, da skupim neku lovu...

Muziku sam upalio, pa ugasio. Samo me još više zdepralo. I tako u tišini (osim buke susjeda koji hihoću po hodniku, rokaju vratima tako da mi dupe vibrira skupa s krevetom i slično) sjedim sa zglobovima naslonjenima na tipkovnicu i gledam u neku točku, držeći dlanove u zraku, kao da se spremam za pisanje poezije koja mi se mota po glavi.

Kontam da bih mogao pogledati neku komediju, da se malo oraspoložim. Ali, sve će me to još više iznervirati. Kako je sve namješteno i kako to ne funkcionira na taj način, bla... Dođe mi da kukam o tome na blogu, pa idem vidjeti što tamo ima. Nailazim na postove jedan post o hororcima i na jedan smiješan o penzićima. Tu se nasmijem, malo sredim, trznem, odlučim ipak pogledati neki film, pa krećem razmišljati o izboru.

Ali idem prvo napisati ono što sam naumio. Depra alert. I tu sad pišem ovo isto, na pola sam puta, a ruke su dalje levitiraju nad tipkovnicom...

Obrazovne muke po Hrvatu

Evo što mi diže tlak.

Gledam neke natječaje za posao i vidim da traže desetke ljudi za predavanje na Oxfordu, Harvardu i inim poncy sveučilištima. Je da moraš imati tri bogate i jednom-nogom-u-grobu tete po svijetu da bi uopće došao tamo, ali predavanje je druga stvar.

I tako ja krenem gledati te doktorske, pogotovo svoju branšu. Ne moram ni spominjati da svaka znanost ima svoju 'školu', a bolje da ne krećem u popise i opise predavanja koja se održavaju. Lagano mi je suza kanula kad sam došao do desetog kolegija. Eh...

Plaća je, doduše, mizerna. 35 tisuća dolara za predavača na Harvardu mi se čini kao ništa. S obzirom na to da za doktorski treba likvidirati spomenute tete i još kojeg strica, plaća je meh. Doktorski je, usput budi rečeno, oko 80 tisuća dolara. Dakle, samo tuition, bez dodataka, bez stana, bez životnih troškova, onih za istraživanje itd.

Dakle, ajmo reći minimalno 150 tisuća dolara da bi dobio doktorski, s kojim ćeš onda predavati za neku plaćicu koja je relativno prosječna.

I tu sad kreće pižđenje. Budući da ne spadamo u razvijene zemlje, plaćamo i skuplje školarine. Godina na Oxfordu za Brite i Europljane je 11500, a za Balkance je 19500. Go figure...

S druge strane gledam Australiju, gdje pak, opet kao Balkanci, nemamo pravo prijaviti se za određene stipendije, budući da na njih imaju pravo samo građani zemalja u razvoju. Bitno da Kina, Čile, JAR i neke meni naoko neloše zemlje imaju to pravo. Samo mi Hrvati sjedimo na splavi nasred bare, ni vrit, ni mimo...

Stipendija je otvorena samo za građane Japana, Singapura i Koreje. Kao da ih oni trebaju...

I kako da čovjek ne ispizdi?! Gledaš nešto raditi, krenuti se usavršavati, a sva su ti vrata zatvorena. Mislim, sve te ivy league faksove sam uzeo samo kao primjer. Bez brige, ni ovi s manje poznatim imenima nisu toliko jeftiniji.

Pada mi na pamet da upišem doktorski ovdje, pljunem tih 10 somova eura, slušam iste kolegije i gledam te iste ljude. I što onda? Da čamim tamo na nekom faksu i predajem gomili snobova? Argh!

Najveće je sranje to što bih i za regularne poslove u struci dobio takvu ili čak bolu plaću. Da, samo ne u Hrvatskoj. Čini se da mi ne gine neka ženidba...

Pižđenje

Još jedna krasna hrvatska riječ.

Dođe mi da svaki dan opalim po jedan post u kojem skidam sve po spisku, samo da mogu otići u krevet malo mirnije duše.

A da i drugi opale, kojima je još teže, pa da i njima bude lakše.

K kao krečenje

Prošli, pretprošli tjedan sam išao kod jedne starije gospođe, obiteljske prijateljice kojoj je nedavno preminuo muž. Ona, dakle, živi sama u stančiću na Remizi, ali joj je, iako je još pokretna i, štoviše, vrlo agilna, teško obavljati neke zahtjevnije poslove.

Ma, ni čuti da bi netko išao do dućana ili platiti račune ― to će ona. Ali, sad je na red došlo nešto veće.

Zove me mama i kaže da bi gospođa Marija, naime, rado skinula tapete i okrečila stan. Mamin glas, ali Marijine riječi. Marijine riječi, ali mamina ideja. Siguran sam u to. Ne znam je li zbog toga što je njoj dosadno u životu i što si stalno mora nešto natovarivati na vrat ili je stvar u tome da je tati dosadno i da je izluđuje svojim gotovo kliničkim prebacivanjem programâ na TV-u.

I tako se tata i ja jednog ledenog dana (taman prije svog onog silnog snijega) upućujemo na zapad grada, s karavanom natrpanim do zuba i s obrnuto proporcionalnom količinom živaca. Barem ja. Zadnji put kad sam nešto radio sa starim sam izletio iz kuće. Znam kakav je on i znam kakav sam ja.

Ne znam je li proradio neki mazohist u meni, ali odlučio sam odustati od ideje da cijelo to vrijeme provedem, kako u takvim situacijama i običavam, sa slušalicama u ušima. Dvoje penzića, ne znaš tko je luđi, a ja to sve slušam. I to redovito, nakon pokojeg molim?!, opetovano…

I kreće organizacija... Kamo će ovo, hoćemo li ovo vodoravno, gdje ćemo s ovim, ona je oslobodila hodnik... Stan ima tipa 28 kvadrata. Umivaonik je iznad kade. TV je na kredencu. Mislim, a je to.

Ja stojim sa smajlom na faci, k'o najveći debil koji je ikad rođen i ne dam se smesti. Ovo će biti zanimljivo. Na osmom smo katu ― ako se bacim, barem će biti konačno.

A bakica je draga, ne može joj čovjek zamjeriti. Sva je smežurana, ali i dalje ima taj blagi pogled na licu. Stalno nudi sok i kupila je domaće keksiće i sva je predraga. Možda sam ja osjetljiviji jer mi je baka umrla kad sam imao dvije-tri godine, pa mi fali taj neki segment života.

Nekad sjedi za stolom u kuhinji, dok ja prikopčavam antenu ili prebacujem fotelje, i gleda kroz prozor. Ja tu i tamo povirim u kuhinju pa skužim da u biti ne gleda kroz prozor, nego u prazno mjesto na stolici preko puta. Pa uzdahne i šmrcne, valjda misleći da sam ja u drugoj sobi…

Mi se bacamo na posao. Role, četke, špahtle i još sto tih pizdarija koje valjda sve imaju njemačko ime. Toliko o gastarbeiterima.

- „Te su tepete lijepljene prije dvadesetičetiri godine…“ Marija priča ili apsolutnom štokavicom ili totalno nerazumljivim sjevernim dijalektom. "Točno se sjećam da smo kupovali kante Drvofixa."

Drvofixa?!

Da je ovo scenarij, sad bi slijedile didaskalije koje opisuju kameru koja strelovitom brzinom juri prema skamenjenom glavnom liku ― meni. Kakav faking Drvofix?!

- „Znači, ove tapete su zaljepljene Drvofixom i fino su se tu pekle 24 godine…“ Milina.

Packam ja to, trackam i namačem u sedam navrata s tri četke i sve se slijeva i ide po parketu i, mislim, užas živi. Krenemo ih skidati, a niš' ne ide dolje ― totalni horor. Uzorak (ili, kako ga ja volim zvati, mustra) se odvaja od papira, jer je to sve slijepljeno, ono, užas. Lagano kužimo da ćemo morati sve skidati dio po dio, zapečenu tapetu po zapečenu tapetu i nikome nije baš drago.

U međuvremenu dolazi susjeda koja drži predavanje o, ne znam, optimalnom vremenu za prženje prezli. Ja i dalje stoički brusim zen…

Ispod tapeta druga tapeta, a ne nekim dijelovima i treća tapeta. Trebalo mi je dulje da očistim tri strane potpornog stupa nego za dva zida koja sam ogulio prije toga. Već sam lud k'o opanak, vruće mi je (jer grijanje radi sve u šesnaest), a prozor mora biti otvoren da se to, kao, zrači. Onda propuh, pa sušenje, pa zatvaranje, pa pečenje. Kaos.

I, ajde, napokon to ogulimo, pošmirglamo te zidove (više-manje smo izravnavali ostatke tapetâ po zidovima) i to je to. Mrak je pao već odavno, a luster uopće ne pomaže, budući da je, jadan, zaglavljen između ormara prekrivenih najlonom.

Lijepim traku tik ispod plafona, tako da fino ostane ona linija. Mislim, fora izgleda, a znam da će njoj biti drago. Stari ide umiješati boju, pospremimo stvari i to je to. Ja se okrećem po sobi i tražim poklopac.

- „Šta će ti poklopac?“

Slijedi još jedna salva didaskalija tijekom koje shvaćam bolnu činjenicu da mi ustvari sad tek krećemo krečiti. Svatko normalan bi krečio sutradan, zar ne? Ne.

Ništa, bacam se i na to, aureola oko glave mi počinje šljaštiti, zen radi na najjače i udri. Ako sam dosad preživio, preživjet ću i ovo.

Nisam ni slutio da će me u kanti čiji ćemo sadržaj još satima trackati na te jadne zidove čekati najgora moguća boju na svijetu.

Roza.

Čudesan

Riječ koju nisam izgovorio toliko dugo, da mi je zvučala čudno onda kad napokon jesam.

Debilana

Pa, jebemumater! Koliko puta u mjesec dana mogu ispaliti?! Koliko puta mogu skužiti da je sve totalno uzaludno i tijekom klikanja send gumba već znati rezultat natječaja?!

Probudim se, sredim sve, nabrijan sam, OK je. Inače bih ležao u krevetu i gledao serije dok ne odgledam sve, pa bih onda skinuo još neke. A mrzim TV. Totalni trulež.

I onda si opet mislim do kad će ovo ovako. Moram li se baciti pred Sabor da nešto pokažem? Gledao sam neki filmić o Ameru koji je otišao u Indiju i sad je tamo već godinama, volontira sa siročićima koji su HIV pozitivni. Došlo mi je da se rasplačem, em zbog toga što radi (i što mi je jako drago da je Amer), em što me podsjetilo na Indiju i što bih sad u šlapama opet otišao tamo da me se pita.

Ali, nitko me ne pita. Zovu me, ali me ne pitaju. Kad ćeš doći? Kad popizdim. A to nije daleko. Sjedim ovdje, čekam kao neki posao, ulazim već debelo u troznamenkasti broj poslanih prijava i ne mogu mrdnuti. Mrzim to što moram biti ovdje, a još više od toga mrzim to što se ne mogu nikamo maknuti.

I ne, neće biti bolje. Neće se sve posložiti, jer se nikad i nije. Ja nisam jedan od tih ljudi. Ja sam se jebeno naradio za svoje stvari i neće mi ništa sletjeti u krilo. Jok.

I da dobijem posao... Mrzit ću šeficu, neće mi se dati, sve će mi to biti glupo. Jer to neće biti ono što bih ja želio raditi, nego ću kuhati kavu nekoj kokoški sa srednjom školom koja se, eto, slučajno udala za gazdinog sina. Povraća mi se od toga, a još više kad slušam priče sa strane. Jao!

Ja ću tu čamiti dok ne poludim, a onda ću zaglaviti samo dublje. Sad me i dalje drži neka nada. Nemam pojma zašto, ali dam joj da me i dalje gura. Nekad mi, doduše, dođe da se pokupim nekamo i krenem raditi nešto totalno... drugo. Da volontiram, obrazujem klince koji pišu po nekakvim pločicama, da ih vodim nekamo, nemam pojma. Samo da ostavim neki otisak na ovoj Zemlji, jebemusve!

Nije mi jasno, stvarno mi nije jasno. Baš sam ljut!