Buddha

Nešto me ponukalo da krenem s pričama sa starog posla koje me - iako ih nema toliko puno - svaki put iznova ponukaju da razmislim o tome koliko skoro želim da se apokalipsa dogodi.


Tako kreće priča o Buddhi. Regularni je dan, sloj ničega, pa sloj baba, pa sloj novopristigle robe, pa sloj srednjoškolki koje su nas dućan očito dibbsale za svoj meeting point i tako u krug.


U jednom od mojih nadopunjavanja zalihe stapića, provjere blagajne i sličnog, ulazi gospođa srednjih godina i, dok su vrata još otvorena, krene se ogledati po dućanu. Ta situacija me podsjeća na vampirske i slične filmove u kojima ne smiješ glavnim akterima pogledati u oči, jer te začaraju ili ti izbrišu pamćenje ili slično. Čim pogledaš oko sebe, sve šljašti, nema kvadratnog centimetra koji nije nečime pokriven, a prostora je toliko da svakim svojim pokretom srušiš tri nove stvari.


- Dobar dan.
- Dobar d..., krene ona, ali zbunjena svemirom artikala oko sebe, nije uspjela odzdraviti.
- Ako trebate pomoć, samo recite., kažem ja iza blagajne i krenem nešto brojati.


Vidim da se ona muva po dućanu pa ipak - suprotno svojim uvjerenjima - krenem prema njoj ponuditi joj pomoć. Bolje to, nego da mi polupa pola dućana, pa da onda vodim trosatnu raspravu nakon koje znam da ništa od toga neće platiti ona, nego ja.


- Tražim Buddhu.
- Imate li nekog određenog u vidu?, pitam ja, budući da je ekipa redovito dolazila po specifične artikle koji su se reklamirali po raznim (ne znam točno kako se zovu, ali onim) srednjim šarenim stranicama u Glorii i sličnima.


(Po nekim novim pravilima se navodno ne stavlja j u stranima imenima bez, jel, j, pa zato...)


- Ma, ne. Možete mi pokazati neke?
- Imamo ove male drvene, imamo i velike mjedene, a i neke kamene, govorim joj ja i usput pokazujem artikle po stalažama, nevjerojatno se podsjećajući na Tanju Tušek u starim dobrim danima Kola sreće.

Random slika Buddhe iz tibetanskog muzeja u Hüttenbergu u Koruškoj,
čisto da ima neka slika

- Nije to to, ja tražim nešto drugo, nakon čega ponovno pokušavam utvrditi je li tu određenu figuricu vidjela u nekom katalogu.


- Nemate vi to. Doviđenja!, ljutito će ona. Bogme je tako brzo izjurila da sam joj jedva stigao odzdraviti.

U to se u mom dijelu dućana pojavljuju dvije kolegice kojima prepričavam istu priču kao i vama sad. To je, na žalost, bio najsvjetliji dio dana, kada bi se skupili i međusobno se nasmijavali ludim pričama - a takvih je bilo svaki dan.


I dok sam ja tako prepričavao tu priču, a cure se cerekale (jer je to, ponavljam, highlight dana), otvaraju se vrata, a na njima stoji ta žena. Nije odmah ušla, što me podsjetilo na scenu iz nekog akcijskog filma, u kojem je akcija ustvari odgođena kako bi neizvjesnost dulje potrajala.


Slow motion.


Nas troje stojimo u čudu i kontamo da će nam baciti bombu u dućan. Ili makar onu smrdljivu kojoj smo se dobacivali kad smo bili klinci.


Na to onda diže škarnicl koji drži u ruci i pobjedonosno kaže:
- Našla sam PRAVOG Buddhu!


(Ne mogu staviti dovoljan naglasak na taj pridjev...)

Škarnicl (za one koji nisu upoznati s nazivom)

Čeljust mi je lagano kvrcnula po pločicama na podu dućana, ali budući da moja nije bila jedina, zvuk se nekako prigušio. Ozbiljno, ostao sam bez riječi. Ne sjećam se što se dalje dogodilo - je li se netko nasmiješio ili rekao u redu, drago nam je ili što god, ali je gospođa, spuštajući škarnicl sa svojim spasonosnim pravim Buddhom primila vrata i krenula ih zatvarati.


Ipak, nije ih zatvorila do kraja, nego je negdje pred kraj odustala, širom ih otvorila (na taj način nas valjda učeći još jednoj bitnoj životnoj lekciji) i kao iz protesta ih tako ostavila, šuškajući svojim škarniclom u smjeru glavne ulice.