Muka po Proredu

Jedna stvar koja me izluđuje kod Bloggera je da mi totalno remeti razmak između redova.


Enter.


Ja pišem normalno, sačuvam i onda objavim post, a on ima po tri razmaka između svakog reda.


Jedan enter. Ne tri.


Onda reformat, pa sav italic u pizdu materinu, pa sve ispočetka.


Enter.


Nije mi jasno.


Enter.

Ja hoću ovo...

...a on si stavi ovo.

Kaj hoćeš?!


Enter!

Vize, imigracija i izbjeglice ili kako ispaliti u šezosam otvorenih tabova

Nema te kaše kojom bih mogao zorno dočarati trenutno stanje u svojoj glavi. Doduše, na pamet mi pada ovo:

I igra riječima i lik i mali mozgovi koji lebde po kutiji...

Od jutros u šest pokušavam skužiti koja mi to doista viza treba, što sve trebam napraviti da bih je mogao predati i koje su sve to zavrzlame nužne da to sve prođe kako spada.

Jedino što mi se mota po glavi je da netko valjda namjerno piše i klepa to na način koji će ljude toliko zbuniti, obeshrabriti i na kraju ispizditi da će odustati od prijave. Mislim, ako pored uputa za ispunjavanje postoje grafovi i stabla koja opisuju proces prijave, znaš da nešto nije normalno.

Možda bi trebali imati procjenu težine levela. Tipa, trebaš biti warlord level 13 ili imati barem jednu specijalnu moć ili imati frendove u Ministarstvu magije ili imati potpisanu kopiju prvog drafta, ne znam, Harrya Pottera.

Krenuo sam s Immigration Wizardom, koji će mi na dovoljno jednostavan i zabrinjavajuće zabavan način ukazati na moje kvalifikacije i po tome preporučiti vizu za koju se trebam prijaviti. To je viza brojbrojbroj, uz to i jedina za koju se mogu prijaviti, budući da moja zanimanja (da, nijedno) nisu na popisu traženih. Onda to implicira neke skroz druge ovjere, provjere, dovjere, shmovjere...

Treba se javiti ovima da ti daju potvrdu da ti uopće imaš to zanimanje. Onda ovaj da ti potvrdi da to stvarno je to i da ti treba ta i ta verzija tog i tog testa za provjeru. Tu se već javlja novo drvo sa osam grana, a na svakoj grani po čovjek, institucija ili ured kojem se treba javiti.

(Tu sam pisao cifre za svaku od tih opcija, ali sam ih se onda riješio, jer su me bedirale.)

Sva sreća da su organizirani i da svatko radi svoj posao, jer nakon upita odgovor actually i dobiješ, ali sam već u takvom Dear-Madam-or-Sir rutu da valjda zvučim kao automat dok govorim.

I tako, nakon cijelog dana proučavanja, bookmarkiranja, emailanja, upitivanja, zapitivanja i propitivanja moram priznati da nisam baš nešto pametniji.

Sva sreća da me (valjda) čeka nešto super, pa će i ovo (valjda) na kraju imati nekog smisla.

Sad izlazak s ekipom, cuganje i zajebancija, koje sam (barem mislim) itekako zaslužio...

Posao

Uglavnom, dobio sam ponudu za posao. Još jednu. Bolju od one dvije prije.

I sad sam lud. Malo hihoćem, malo trljam rukama, pa se onda protežem, onda otvorim još 78 tabova s nekim random kartama, viznim sistemima, o da, aviokompanijama i tako to.

Onda opet skviknem, pa se na silu skuliram, pa onda OK, ajmo vidjeti kako će ići, nemoj se nabrijavati, opet ćeš se pregristi i tako u krug.

Nije mi jasno kako se ljudi koji se svaki dan susreću s ogromnim odlukama nose sa svojim ponašanjem. Uvijek zamislim one filmske scene u kojima je netko promaknut ili dobije neku enormnu povišicu, pa sve fino iskulira, izađe iz ureda i onda podivlja iza, jasno, staklenog zida, tako da ga vidi čitav ured i sedam susjednih te tri susjeda iz nebodera prekoputa.

E, takav sam ja nakon Skype intervjua. Tako da me nitko ne vidi. Barem se nadam.

A što ću? Takav sam i nemam se više čemu nadati.

Uglavnom, ovaj posao je totalni mrak, ekipa je zagrijana, sve je OK, nema nekih očiglednih problema, odgovaram uvjetima, simpatičan sam im, sve sam fino istražio i čak dobio jedan fini wow! Da, takav sam, bwahaha...

Sad fino čama do idućeg tjedna, pregledavanje brda zakonika, praćenje vijesti, slušanje konverzacije, istraživanje savjeta online, pripreme za polaganje itd.

Ludilo. Idem otkunjati.

Evo što je počelo svirati:

Toliko o tome.

/ Tata čita novine / u carstvu hladovine /

Penjem se na kat mamuran i sjeban, već na ulazu očekujući salvu pitanja vezanih uz, ne znam, prašak za pranje ili ogradu na balkonu i neko skroz tehničko pitanje o mogućnosti printanja stvari koje su na ekranu.

Odmah se razlažu planovi za cijeli vikend, tko ide kamo, tko mora što, zašto, s kim, nakon čega, prije čega, pobogu zašto i tako dalje. Uzimam par kolača i bježim dolje, jer mi je iovako preslabo da bih razmišljao.

Skrećem pogled i vidim da stari čita duplericu na temu Kako imati pravilan gay seks na duplerici – ni više ni manje nego – 24 sata. To je čovjek koji ne bi otvorio knjigu ni da se unutra nalazi sendvič, a mijenja kanale na TV da bi i Homera Simpsona preobratio na epilepsiju.

Mogu se samo nadati da ću nakon još jednog kunjanja zaboraviti svoj posjet prvom katu. Ili se možda uvjeriti da je to bio samo san. A drugi tjedan u knjižaru…

[Nema te slike koja bi ovdje našla svoje mjesto]

Ljuta večera

Kupio sam pola kruha na putu doma pa i kroz vrećicu skužio da se valjda od jučer ujutro pravocrtno isušuje na stalaži kvartovskog dućkasa imena Mrvica. Em što su me tako zvali više od pola života, em što se duć preko puta zove isto. Ne znam što sam očekivao...

Dakle, dođem doma, želudac kruli, a u frižideru ništa. Jučer sam ga ispraznio i pobacao sve ono što je već popljesnivilo, ali je neki segment mladog sira preživio, a ja sam se prevario i gurnuo glavu drito u zdjelu, tako da i dalje osjetim miris u nosu.

Plastičnu vrećicu sa sad već odmrznutom smjesom i naljepnicom špagete sam već sinoć stavio da se otopi, ali sam ― na svoju žalost ― skužio da je u umaku mljeveno meso. Fakat ne volim mljeveno meso.

Vraćam to u fridž, a vadim masu drugih namirnica i bacam se na posao. Grašak, mrkva na komade, maslinovo ulje, crveni luk i pirjaj, rokaj, skeniraj rižu, ribaj kupus i tako to. Dodaj malo currya, malo slatke pa malo ljute mađarske paprike, malo papra, mažurana, muškatnog oraščića, soli i majčine dušice.

Začinio salatu i najeo se k'o pravi, pa sam sad korak bliže...

Albatros

Iako nisam neki fan poezije, ova me pjesma nekako nenadano dirnula. Ne znam jesam li se pronašao u njoj, u melodiji, ili u riječima, ali me pošteno prebaci svaki put kad je pročitam.

Charles Baudelaire

Albatros

Dokoni mornari počesto se sjete

Da za razonodu albatrose love,

Kad poput nehajnih suputnika lete

Oko lađa što nad gorkim jazom plove.

Čim, svladani, stanu na daske palube,

Ti kraljevi zraka što jedra oblijeću,

Zbog golemih krila čar krasote gube:

Ko vesla ih vuku i s mukom se kreću.

Gord, snježne bjeline, taj vladar prostranstva

Sad je jadno-ružan, nepòdobnōst prava:

Hramlje i tetura lišen dostojanstva,

A prosta ga rulja rugom ismjehava.

I Pjesnik je sličan tom knezu vidīkā

Što prkosi buri i strijelcu na brodu

No prognan na zemlju, med soj pakosnika,

Divovska mu krila smetaju u hodu.

Delhi, 2004.

[preveo Vladislav Kušan]

Obiteljske fotografije

Priznajte da odmah u glavi vidite fotke američkih obitelji iz bible belta kako viču cheece na božićnoj čestitki.

Morao bih se dobrano potruditi da se sjetim nečeg više uznemirujućeg. Uznemirujujućeg?

Mislio sam da ih neću moći naći dovoljno, ali sam se očigledno prevario

Meni je to totalni horor. Činjenicu da postoje valjda tri fotke na kojima sam mlađi od četiri godine moji starci očigledno nadoknađuju rafalnom paljbom prema nećakinjama. A njih tri, pozerice, jedna do druge. Do treće. Blicevi sve u šesnaest, šogoričina sestra s profi fotićem, trinaest mobitela, video kamera, baka s rođendanskim poklonom – idiotićem – i udri!

Tako je to bilo prije. Sad se nikome ne da. Barem nikome od djece. Meni se nikad nije dalo.

Ja sam redovito onaj koji kao da je sfotošopiran na fotku – negdje sa strane i redovito u totalno off moodu. Svi nakešeni od uha do uha, klinci se krevelje, a ja, malo kao Mona Lisa, u nekom neodređenom raspoloženju.

Onda svi krenu graktati, pa daj se nasmij, kao, da imamo ljepšu fotku na kojoj se ovaj put svi kreveljimo tako da nam bude super. I tako na svakoj fotki. Sva sreća, rođendana k'o u priči, pa se i tih fotki naslaže. Kao, digitalno doba, svi škljocaju, pa da imamo.

I onda ja okinem neku spontanu profilušu, drito za korice knjige o postjoyceovskoj analizi diskursa antropomorfne kratke priče u rubnim dijelovima okolice Paderborna i doživim totalni popljuv. zato što netko ima velik nos. Ili nije sfeniran. Ili ne gleda u objektiv.

Jao meni.

Tata na silu ispravljen, tako da izgleda kao da nosi dvije kante vode na motko preko leđa. Mama pokušava baratati američkim osmjehom, ali joj to ne ide od ruke, tako da redovito, nadgledajući kome klinke drže rogove ili koja se više belji, ispadne s očima u križ i izrazom lica kao da je otvorila poklopac s posude koja je ostala u isključenom frižideru tijekom nekoliko najtoplijih mjeseci u godini.

I onda na idućem rođendanu gledamo te fotke i sve fotke koje su se slučajno našle u tom istom folderu. To se onda zna otegnuti do proteklih par rođendana.

Sestra se pokušava nasmijati tako da joj se ne vidi aparatić, a buraz kroz dvokrilna vrata bijelih zuba škrguće klinkama da se smire. I tako u krug. Godinu za rođendanom, rođendan za godinom.

I ne, neću vam pokazati te fotke.

Bonus redak: Ne znam što me spopalo s ovih par postova u šesnajs minuta, ali eto...

Dugoročni postovi

Ovo će biti jedan od onih postova koji ću pisati danima.

Iz više razloga:

- neću znati što da napišem

- neće mi se više dati

- netko će pozvoniti

- bit će mi previše tlaka

- odustat ću na pola puta kad skužim da je sve budalaština

- zbedirat ću se i zagasiti prozor

- zbedirat ću se kaj sam se zbediral jer realno nemam neki razlog

- oklijevat ću stisnuti publish jer će mi biti bed da će me popljuvati ljudi koji imaju puno više opipljivijih problema

- ostavit ću sve do sutra

- pa onda do preksutra, kad će mi to sve biti bedasto i onda ću ipak postati, jer je, jel, bedasto.

Pa da krenem…

Ne moram ni reći da se uopće ne sjećam o čemu sam to razmišljao kad sam napisao prvi red, ali nisam ni sumnjao da će se to dogoditi. Ma, naletio sam na neke fotke iz Indije, a stalno me proganjaju neki filmovi otamo, pa me valjda opet štrecnulo.

Kad ću opet tamo? Kako ću to smisliti? Hoće li mi frendovi i dalje biti tamo?

Sto misli i sto slika. I nekako na red dolaze samo one lijepe. Možda često ne primijetim tu navalu pozitivnih filmova, jer je nekako uvijek lakše zapikirati one paprene. I onda se čovjek navikne. Ja se sigurno jesam.

Nekad sam i sâm sebi dosadan radi činjenice da mi je velika većina stvari stalno siva. I onda se sjetim da to drugima sigurno ide još više na živce. Ne znam da li da mi bude lakše ili ne. Sva sreća da sam u jednom trenutku skužio sa mogu sve to okrenuti na neki sarkazam, pa valjda ne zvuči tako loše.

Uostalom, tko me zna, srat će mi, a tko me ne zna, okrenut će se i otići. Barem se nadam.

Nažalost, nisam tip kojeg boli đon. Da me boli đon, život bi mi bio puno lakši. Ovako sve seciram osamnaest puta. Doduše, prije sam bio i gori. Da su me ljudi vidjeli prije petnaestak godina, uh… Ovo moje stanje je rezultat svakodnevnog rada.

Zvučim kao Vesna Mimica. Ali se ne osjećam tako.

Sve u svemu, kontam i kontam, gledam kako da smognem neku lovu da se opet dokotrljam do Potkontinenta. Naravno, čitanje njihove literature, slušanje njihove muzike i raspekmezivanje na krasne doživljene trenutke baš i ne pomaže.

A možda bih ih i zaboravio. Uh.

Imam frenda koji nikad ništa nije htio fotkati. Tako će bolje upamtiti slike, kaže. Prošle godine je okinuo valjda seamsšes [kod određenih gramatičkih kategorija sistematički gazim po svim svojim uvjerenjima, ali it's worth it] komada samo dok smo sjedili u boravku. Starost. Mudrost? U svakom slučaju, masa fotki.

Opet na fotkama, da. Evo, stavit ću jednu koja mi je na desktopu. Nije nikakav materijal za NatGeo i bez brige, nećete morati lajkati. To je jedan od tih trenutaka. Jedan od onih koji sam se trudio sačuvati svakim djelićem svog bića. Jedan od onih koji me drži kao bovu na površini vode (a nekad, kad se glupiram, tako i plešem).

Ono kad okineš, sjedneš, udahneš i sve je OK.

Uttaranchal, travanj 2008.

U biti mi uopće nije dugo trebalo da zapravo kliknem publish. Kako se čovjek prevari...

Asistentica

Skužio sam da bih definitivno trebao imati asistenticu. Daktilografkinju. Čitačicu mislî.

Prvo sam kontao diktafon. Onda sam skontao da sam skroman.

Kaj, ak' ljudi mogu imati modne savjetnike, psihoterapeute i groupiese, zašto onda normalan čovjek ne bi mogao imati nekog potrčka koji zapisuje misli i ideje?!

Diktafoni su bili in kad i oni divovski mobiteli s antenama na izvlačenje. Da, i na RTL-u.

Ma, pričam gluposti. Nemam ja love za to. Uostalom, tko bi me uopće uspio pratiti.

I sad klackam glavu slijeva nadesno tražeći nešto.

Popio sam 750 ml juhe, pa mi je malo slabo.

Mayday, mayday!

Depra alert!

Sjedim pred kompom od valjda tri popodne. Otišao sam do frenda na kavu, i to zato jer je došao iz Austrije, a obojica smo prespavali pola vikenda, pa bi, eto, bio red da se ipak malo vidimo. Skroz mi fali, jer mi je najbolji frend otkad ne znam za sebe (stvarno se ne sjećamo kad smo se upoznali - tako smo mladi bili), ali smo toliko strgani da smo jedva popili kavu, on uvaljan u kauč, a ja u fotelju.

Na TV-u neka serija o onim američkim babama kojima je najveći problem u životu puknuti nokat ili preuska Versace haljina, pa onda još i na TV-u moramo slušati kako o tome pričaju sat i pol. Idu dvije epizode, jel... Ja ne gledam TV, pa to niti ne fermam, ali frend ima tako stresan posao da mu je to jednostavno shut down. Kaže da je to jedino što može gledati, tako neke trivijalne stvari, pa da mu se onda čini da je sve OK.

I tako se vratim doma, opet na komp, otvoreno sedam prozora, a u jednom prozoru valjda osamnaest tabova. Mail, Face, MojPosao, Posao, strani sajtovi, stipendije, ljetni poslovi i AccuWeather. Player je isto otvoren, ali ništa ne svira. Stižu neke notifikacije na Faceu, ali mi se ne da ni klikati. Ne mrem bit' niš' dobro. Ili će biti neki ugibajući pas ili neki pofriškani rat ili neka umiruća djeca ili nešto tako. Ne da mi se. Nemam više snage za to.

Sutra bih trebao imati neke instrukcije, i to nekoj maloj koja ima test u utorak. Sad je već, onako, ponedjeljak. To fakat ne volim. Isto bih trebao ići na razgovor za neki job gdje bih kuhao za neke ljude čitav travanj. Nisam ni siguran da bih mogao to izvesti, ali treba mi lova, pa ću otići i vidjeti. Gledam hoće li uletjeti nešto na ljeto, pa da to odradim, da skupim neku lovu...

Muziku sam upalio, pa ugasio. Samo me još više zdepralo. I tako u tišini (osim buke susjeda koji hihoću po hodniku, rokaju vratima tako da mi dupe vibrira skupa s krevetom i slično) sjedim sa zglobovima naslonjenima na tipkovnicu i gledam u neku točku, držeći dlanove u zraku, kao da se spremam za pisanje poezije koja mi se mota po glavi.

Kontam da bih mogao pogledati neku komediju, da se malo oraspoložim. Ali, sve će me to još više iznervirati. Kako je sve namješteno i kako to ne funkcionira na taj način, bla... Dođe mi da kukam o tome na blogu, pa idem vidjeti što tamo ima. Nailazim na postove jedan post o hororcima i na jedan smiješan o penzićima. Tu se nasmijem, malo sredim, trznem, odlučim ipak pogledati neki film, pa krećem razmišljati o izboru.

Ali idem prvo napisati ono što sam naumio. Depra alert. I tu sad pišem ovo isto, na pola sam puta, a ruke su dalje levitiraju nad tipkovnicom...

Obrazovne muke po Hrvatu

Evo što mi diže tlak.

Gledam neke natječaje za posao i vidim da traže desetke ljudi za predavanje na Oxfordu, Harvardu i inim poncy sveučilištima. Je da moraš imati tri bogate i jednom-nogom-u-grobu tete po svijetu da bi uopće došao tamo, ali predavanje je druga stvar.

I tako ja krenem gledati te doktorske, pogotovo svoju branšu. Ne moram ni spominjati da svaka znanost ima svoju 'školu', a bolje da ne krećem u popise i opise predavanja koja se održavaju. Lagano mi je suza kanula kad sam došao do desetog kolegija. Eh...

Plaća je, doduše, mizerna. 35 tisuća dolara za predavača na Harvardu mi se čini kao ništa. S obzirom na to da za doktorski treba likvidirati spomenute tete i još kojeg strica, plaća je meh. Doktorski je, usput budi rečeno, oko 80 tisuća dolara. Dakle, samo tuition, bez dodataka, bez stana, bez životnih troškova, onih za istraživanje itd.

Dakle, ajmo reći minimalno 150 tisuća dolara da bi dobio doktorski, s kojim ćeš onda predavati za neku plaćicu koja je relativno prosječna.

I tu sad kreće pižđenje. Budući da ne spadamo u razvijene zemlje, plaćamo i skuplje školarine. Godina na Oxfordu za Brite i Europljane je 11500, a za Balkance je 19500. Go figure...

S druge strane gledam Australiju, gdje pak, opet kao Balkanci, nemamo pravo prijaviti se za određene stipendije, budući da na njih imaju pravo samo građani zemalja u razvoju. Bitno da Kina, Čile, JAR i neke meni naoko neloše zemlje imaju to pravo. Samo mi Hrvati sjedimo na splavi nasred bare, ni vrit, ni mimo...

Stipendija je otvorena samo za građane Japana, Singapura i Koreje. Kao da ih oni trebaju...

I kako da čovjek ne ispizdi?! Gledaš nešto raditi, krenuti se usavršavati, a sva su ti vrata zatvorena. Mislim, sve te ivy league faksove sam uzeo samo kao primjer. Bez brige, ni ovi s manje poznatim imenima nisu toliko jeftiniji.

Pada mi na pamet da upišem doktorski ovdje, pljunem tih 10 somova eura, slušam iste kolegije i gledam te iste ljude. I što onda? Da čamim tamo na nekom faksu i predajem gomili snobova? Argh!

Najveće je sranje to što bih i za regularne poslove u struci dobio takvu ili čak bolu plaću. Da, samo ne u Hrvatskoj. Čini se da mi ne gine neka ženidba...

Pižđenje

Još jedna krasna hrvatska riječ.

Dođe mi da svaki dan opalim po jedan post u kojem skidam sve po spisku, samo da mogu otići u krevet malo mirnije duše.

A da i drugi opale, kojima je još teže, pa da i njima bude lakše.