Depra alert!
Sjedim pred kompom od valjda tri popodne. Otišao sam do frenda na kavu, i to zato jer je došao iz Austrije, a obojica smo prespavali pola vikenda, pa bi, eto, bio red da se ipak malo vidimo. Skroz mi fali, jer mi je najbolji frend otkad ne znam za sebe (stvarno se ne sjećamo kad smo se upoznali - tako smo mladi bili), ali smo toliko strgani da smo jedva popili kavu, on uvaljan u kauč, a ja u fotelju.
Na TV-u neka serija o onim američkim babama kojima je najveći problem u životu puknuti nokat ili preuska Versace haljina, pa onda još i na TV-u moramo slušati kako o tome pričaju sat i pol. Idu dvije epizode, jel... Ja ne gledam TV, pa to niti ne fermam, ali frend ima tako stresan posao da mu je to jednostavno shut down. Kaže da je to jedino što može gledati, tako neke trivijalne stvari, pa da mu se onda čini da je sve OK.
I tako se vratim doma, opet na komp, otvoreno sedam prozora, a u jednom prozoru valjda osamnaest tabova. Mail, Face, MojPosao, Posao, strani sajtovi, stipendije, ljetni poslovi i AccuWeather. Player je isto otvoren, ali ništa ne svira. Stižu neke notifikacije na Faceu, ali mi se ne da ni klikati. Ne mrem bit' niš' dobro. Ili će biti neki ugibajući pas ili neki pofriškani rat ili neka umiruća djeca ili nešto tako. Ne da mi se. Nemam više snage za to.
Sutra bih trebao imati neke instrukcije, i to nekoj maloj koja ima test u utorak. Sad je već, onako, ponedjeljak. To fakat ne volim. Isto bih trebao ići na razgovor za neki job gdje bih kuhao za neke ljude čitav travanj. Nisam ni siguran da bih mogao to izvesti, ali treba mi lova, pa ću otići i vidjeti. Gledam hoće li uletjeti nešto na ljeto, pa da to odradim, da skupim neku lovu...
Muziku sam upalio, pa ugasio. Samo me još više zdepralo. I tako u tišini (osim buke susjeda koji hihoću po hodniku, rokaju vratima tako da mi dupe vibrira skupa s krevetom i slično) sjedim sa zglobovima naslonjenima na tipkovnicu i gledam u neku točku, držeći dlanove u zraku, kao da se spremam za pisanje poezije koja mi se mota po glavi.
Kontam da bih mogao pogledati neku komediju, da se malo oraspoložim. Ali, sve će me to još više iznervirati. Kako je sve namješteno i kako to ne funkcionira na taj način, bla... Dođe mi da kukam o tome na blogu, pa idem vidjeti što tamo ima. Nailazim na postove jedan post o hororcima i na jedan smiješan o penzićima. Tu se nasmijem, malo sredim, trznem, odlučim ipak pogledati neki film, pa krećem razmišljati o izboru.
Ali idem prvo napisati ono što sam naumio. Depra alert. I tu sad pišem ovo isto, na pola sam puta, a ruke su dalje levitiraju nad tipkovnicom...
Sjedim pred kompom od valjda tri popodne. Otišao sam do frenda na kavu, i to zato jer je došao iz Austrije, a obojica smo prespavali pola vikenda, pa bi, eto, bio red da se ipak malo vidimo. Skroz mi fali, jer mi je najbolji frend otkad ne znam za sebe (stvarno se ne sjećamo kad smo se upoznali - tako smo mladi bili), ali smo toliko strgani da smo jedva popili kavu, on uvaljan u kauč, a ja u fotelju.
Na TV-u neka serija o onim američkim babama kojima je najveći problem u životu puknuti nokat ili preuska Versace haljina, pa onda još i na TV-u moramo slušati kako o tome pričaju sat i pol. Idu dvije epizode, jel... Ja ne gledam TV, pa to niti ne fermam, ali frend ima tako stresan posao da mu je to jednostavno shut down. Kaže da je to jedino što može gledati, tako neke trivijalne stvari, pa da mu se onda čini da je sve OK.
I tako se vratim doma, opet na komp, otvoreno sedam prozora, a u jednom prozoru valjda osamnaest tabova. Mail, Face, MojPosao, Posao, strani sajtovi, stipendije, ljetni poslovi i AccuWeather. Player je isto otvoren, ali ništa ne svira. Stižu neke notifikacije na Faceu, ali mi se ne da ni klikati. Ne mrem bit' niš' dobro. Ili će biti neki ugibajući pas ili neki pofriškani rat ili neka umiruća djeca ili nešto tako. Ne da mi se. Nemam više snage za to.
Sutra bih trebao imati neke instrukcije, i to nekoj maloj koja ima test u utorak. Sad je već, onako, ponedjeljak. To fakat ne volim. Isto bih trebao ići na razgovor za neki job gdje bih kuhao za neke ljude čitav travanj. Nisam ni siguran da bih mogao to izvesti, ali treba mi lova, pa ću otići i vidjeti. Gledam hoće li uletjeti nešto na ljeto, pa da to odradim, da skupim neku lovu...
Muziku sam upalio, pa ugasio. Samo me još više zdepralo. I tako u tišini (osim buke susjeda koji hihoću po hodniku, rokaju vratima tako da mi dupe vibrira skupa s krevetom i slično) sjedim sa zglobovima naslonjenima na tipkovnicu i gledam u neku točku, držeći dlanove u zraku, kao da se spremam za pisanje poezije koja mi se mota po glavi.
Kontam da bih mogao pogledati neku komediju, da se malo oraspoložim. Ali, sve će me to još više iznervirati. Kako je sve namješteno i kako to ne funkcionira na taj način, bla... Dođe mi da kukam o tome na blogu, pa idem vidjeti što tamo ima. Nailazim na postove jedan post o hororcima i na jedan smiješan o penzićima. Tu se nasmijem, malo sredim, trznem, odlučim ipak pogledati neki film, pa krećem razmišljati o izboru.
Ali idem prvo napisati ono što sam naumio. Depra alert. I tu sad pišem ovo isto, na pola sam puta, a ruke su dalje levitiraju nad tipkovnicom...
E znaš šta ti ja slušam kad mi se niš ne sluša - The Natural Sounds of the Wilderness. To sam si negdje skinula i super je - zvukovi ptica kak pjevaju, zvukovi kiše i gromova (to mi je zakon), zvuk potoka... Uglavnom, you get the point. I to mi je totalni relax - možda bi i tebi dobro došlo :)
ReplyDeleteSad mi pak cvrkuću pod prozorom prave ptice (jedna je poludila, samo čuješ - cmikucmikucmikucmikuuuu i onda deset sec kasnije ope cmikucmikucmikucmiku ) pa mi to ne treba ali ak si negdje u gradu gdje čuješ samo aute - ovo dobro dođe :)
Inače kad mene puca depra uopće nisam za komedije - radije gledam neku dramu, onda vidim kak je meni ipak ok u životu (npr Precious film)
Da, da, dobra ti je to taktika. Iovako nema smisla sažalijevati se - onda je bolje malo se spustiti na zemlju.
DeleteMislim, ja uvijek imam taj neki osjećaj da ima ljudi kojima je gore i sve to, ali opet, ne mogu prolaziti kroz život stalno misleći tako.
Uostalom, mislim da je bolje da razmišljam i prevrćem po tome, nego da uopće ne kontam ništa i da sam u nekom totalno internom tripu.
Hm, nisam pametan...
I ja poput tvog frenda volim taj zatupljujući osjećaj koji pružaju serije. Iako, ne volim te seks i gradove, to me nervira. Ali zato sam cijeli vikend gledala seriju "Grimm" pa sad ko me god pogleda, imam osjećaj da će se pretvorit u nekog zmaja/vukodlaka/ptičurinu i slično. Podsjeća me na fazu intenzivnog igranja Simsa kad sam htjela in rl pomicati stvari na način da odem u buy mode. Pa skužim da sam u dućanu i da mičem prste u džepu tražeći miš.
ReplyDeleteGrimm sam gledao, ali mi je, eto, tako nekako, malo preamerički. Kontam si koliko može biti serija s ekipom koja je tako, jel, posebna...
DeleteAhaha, klikanje po džepu! Nisam igrao Simse, ali znam kakav je osjećaj kad se tako ufuraš u nešto. Ja redovito sanjam da sam u igri ili u nekoj sceni iz filma i slično.