Sunday, February 26, 2012

K kao krečenje

Prošli, pretprošli tjedan sam išao kod jedne starije gospođe, obiteljske prijateljice kojoj je nedavno preminuo muž. Ona, dakle, živi sama u stančiću na Remizi, ali joj je, iako je još pokretna i, štoviše, vrlo agilna, teško obavljati neke zahtjevnije poslove.

Ma, ni čuti da bi netko išao do dućana ili platiti račune ― to će ona. Ali, sad je na red došlo nešto veće.

Zove me mama i kaže da bi gospođa Marija, naime, rado skinula tapete i okrečila stan. Mamin glas, ali Marijine riječi. Marijine riječi, ali mamina ideja. Siguran sam u to. Ne znam je li zbog toga što je njoj dosadno u životu i što si stalno mora nešto natovarivati na vrat ili je stvar u tome da je tati dosadno i da je izluđuje svojim gotovo kliničkim prebacivanjem programâ na TV-u.

I tako se tata i ja jednog ledenog dana (taman prije svog onog silnog snijega) upućujemo na zapad grada, s karavanom natrpanim do zuba i s obrnuto proporcionalnom količinom živaca. Barem ja. Zadnji put kad sam nešto radio sa starim sam izletio iz kuće. Znam kakav je on i znam kakav sam ja.

Ne znam je li proradio neki mazohist u meni, ali odlučio sam odustati od ideje da cijelo to vrijeme provedem, kako u takvim situacijama i običavam, sa slušalicama u ušima. Dvoje penzića, ne znaš tko je luđi, a ja to sve slušam. I to redovito, nakon pokojeg molim?!, opetovano…

I kreće organizacija... Kamo će ovo, hoćemo li ovo vodoravno, gdje ćemo s ovim, ona je oslobodila hodnik... Stan ima tipa 28 kvadrata. Umivaonik je iznad kade. TV je na kredencu. Mislim, a je to.

Ja stojim sa smajlom na faci, k'o najveći debil koji je ikad rođen i ne dam se smesti. Ovo će biti zanimljivo. Na osmom smo katu ― ako se bacim, barem će biti konačno.

A bakica je draga, ne može joj čovjek zamjeriti. Sva je smežurana, ali i dalje ima taj blagi pogled na licu. Stalno nudi sok i kupila je domaće keksiće i sva je predraga. Možda sam ja osjetljiviji jer mi je baka umrla kad sam imao dvije-tri godine, pa mi fali taj neki segment života.

Nekad sjedi za stolom u kuhinji, dok ja prikopčavam antenu ili prebacujem fotelje, i gleda kroz prozor. Ja tu i tamo povirim u kuhinju pa skužim da u biti ne gleda kroz prozor, nego u prazno mjesto na stolici preko puta. Pa uzdahne i šmrcne, valjda misleći da sam ja u drugoj sobi…

Mi se bacamo na posao. Role, četke, špahtle i još sto tih pizdarija koje valjda sve imaju njemačko ime. Toliko o gastarbeiterima.

- „Te su tepete lijepljene prije dvadesetičetiri godine…“ Marija priča ili apsolutnom štokavicom ili totalno nerazumljivim sjevernim dijalektom. "Točno se sjećam da smo kupovali kante Drvofixa."

Drvofixa?!

Da je ovo scenarij, sad bi slijedile didaskalije koje opisuju kameru koja strelovitom brzinom juri prema skamenjenom glavnom liku ― meni. Kakav faking Drvofix?!

- „Znači, ove tapete su zaljepljene Drvofixom i fino su se tu pekle 24 godine…“ Milina.

Packam ja to, trackam i namačem u sedam navrata s tri četke i sve se slijeva i ide po parketu i, mislim, užas živi. Krenemo ih skidati, a niš' ne ide dolje ― totalni horor. Uzorak (ili, kako ga ja volim zvati, mustra) se odvaja od papira, jer je to sve slijepljeno, ono, užas. Lagano kužimo da ćemo morati sve skidati dio po dio, zapečenu tapetu po zapečenu tapetu i nikome nije baš drago.

U međuvremenu dolazi susjeda koja drži predavanje o, ne znam, optimalnom vremenu za prženje prezli. Ja i dalje stoički brusim zen…

Ispod tapeta druga tapeta, a ne nekim dijelovima i treća tapeta. Trebalo mi je dulje da očistim tri strane potpornog stupa nego za dva zida koja sam ogulio prije toga. Već sam lud k'o opanak, vruće mi je (jer grijanje radi sve u šesnaest), a prozor mora biti otvoren da se to, kao, zrači. Onda propuh, pa sušenje, pa zatvaranje, pa pečenje. Kaos.

I, ajde, napokon to ogulimo, pošmirglamo te zidove (više-manje smo izravnavali ostatke tapetâ po zidovima) i to je to. Mrak je pao već odavno, a luster uopće ne pomaže, budući da je, jadan, zaglavljen između ormara prekrivenih najlonom.

Lijepim traku tik ispod plafona, tako da fino ostane ona linija. Mislim, fora izgleda, a znam da će njoj biti drago. Stari ide umiješati boju, pospremimo stvari i to je to. Ja se okrećem po sobi i tražim poklopac.

- „Šta će ti poklopac?“

Slijedi još jedna salva didaskalija tijekom koje shvaćam bolnu činjenicu da mi ustvari sad tek krećemo krečiti. Svatko normalan bi krečio sutradan, zar ne? Ne.

Ništa, bacam se i na to, aureola oko glave mi počinje šljaštiti, zen radi na najjače i udri. Ako sam dosad preživio, preživjet ću i ovo.

Nisam ni slutio da će me u kanti čiji ćemo sadržaj još satima trackati na te jadne zidove čekati najgora moguća boju na svijetu.

Roza.

Friday, February 24, 2012

Čudesan

Riječ koju nisam izgovorio toliko dugo, da mi je zvučala čudno onda kad napokon jesam.

Thursday, February 23, 2012

Debilana

Pa, jebemumater! Koliko puta u mjesec dana mogu ispaliti?! Koliko puta mogu skužiti da je sve totalno uzaludno i tijekom klikanja send gumba već znati rezultat natječaja?!

Probudim se, sredim sve, nabrijan sam, OK je. Inače bih ležao u krevetu i gledao serije dok ne odgledam sve, pa bih onda skinuo još neke. A mrzim TV. Totalni trulež.

I onda si opet mislim do kad će ovo ovako. Moram li se baciti pred Sabor da nešto pokažem? Gledao sam neki filmić o Ameru koji je otišao u Indiju i sad je tamo već godinama, volontira sa siročićima koji su HIV pozitivni. Došlo mi je da se rasplačem, em zbog toga što radi (i što mi je jako drago da je Amer), em što me podsjetilo na Indiju i što bih sad u šlapama opet otišao tamo da me se pita.

Ali, nitko me ne pita. Zovu me, ali me ne pitaju. Kad ćeš doći? Kad popizdim. A to nije daleko. Sjedim ovdje, čekam kao neki posao, ulazim već debelo u troznamenkasti broj poslanih prijava i ne mogu mrdnuti. Mrzim to što moram biti ovdje, a još više od toga mrzim to što se ne mogu nikamo maknuti.

I ne, neće biti bolje. Neće se sve posložiti, jer se nikad i nije. Ja nisam jedan od tih ljudi. Ja sam se jebeno naradio za svoje stvari i neće mi ništa sletjeti u krilo. Jok.

I da dobijem posao... Mrzit ću šeficu, neće mi se dati, sve će mi to biti glupo. Jer to neće biti ono što bih ja želio raditi, nego ću kuhati kavu nekoj kokoški sa srednjom školom koja se, eto, slučajno udala za gazdinog sina. Povraća mi se od toga, a još više kad slušam priče sa strane. Jao!

Ja ću tu čamiti dok ne poludim, a onda ću zaglaviti samo dublje. Sad me i dalje drži neka nada. Nemam pojma zašto, ali dam joj da me i dalje gura. Nekad mi, doduše, dođe da se pokupim nekamo i krenem raditi nešto totalno... drugo. Da volontiram, obrazujem klince koji pišu po nekakvim pločicama, da ih vodim nekamo, nemam pojma. Samo da ostavim neki otisak na ovoj Zemlji, jebemusve!

Nije mi jasno, stvarno mi nije jasno. Baš sam ljut!

Monday, February 13, 2012

Blog i tako to

Izgleda da sad ispadam kako neki blogger, budući da me nominiralo (sori na izrazu, Misty, ali zakon mi je taj oblik za srednji rod + I would like to thank the Academy), pa rekoh, ajde da napišem nešto.


U biti je to čudno, jer mi otpočetka nije padalo na pamet pisati blog na hrvatskom. Možda zato što sam svoj prvi blog počeo pisati više kao neki grupni mail info dok sam putovao, ali se onda to i razbarušilo. A zašto na engleskom? Pa, eto, jednostavno zato što imam dosta ljudi okolo i činilo se kao dobra ideja.


Isto tako ispada da sam užasno loš oko održavanja korespondencije. Započeti? Nema frke. Ali ja valjda jednostavno imam neki poremećaj da nešto pročitam i zatvorim prozor. Doduše, sad se trudim odgovoriti čim prije, i to najbolje odmah, u slučaju da imam vremena.


Ali, to je rad. Isto kao što se moram opako koncentrirati da stavim ključeve, novčanik i sve te bitne stvari na jednu hrpu. Inače je to totalni kaos. Ali sad sam zalutao...


Ovaj blog sam započeo iz jednostavnog razloga. Nekad je stvarno opuštajuće ispižđavati na materinjem jeziku. I otpustiti to pokojom psovkom. Nema šanse da bih ovo uspio tako zorno prenijeti na engleskom. Fuck jednostavno nije dovoljan.


I tako je počelo ovo. Još jedno mjesto na kojem mogu srati po svim stvarima koje me nerviraju, a da imam garanciju da netko to vidi, konta si koji debil i krene dalje. Jednostavno mi se sviđa taj faktor nepoznatog. Doduše, znam koliko mene raspizde neki postovi, komentari i slično, ali ajde, onda barem svi imamo izbor - ostaviti komentar ili kliknuti crveni iksić.


Kad si s ekipom, sve je više-manje isto. Ja nešto stalno serem, stalno mi nešto smeta i stalno bih o nečemu raspravljao. To onda redovito završi sa daj se opusti, kaj stalno sereš ili a, ne, ti fakat puno pričaš, a sve to skupa onda ostaje nedorečeno.


Da, smeta mi puno stvari. Ne, ne mislim da ih moram nabrojati baš sve. Da, odgovara mi da pišem (jer mi je to okej).


Nekime smeta, nekima je smiješno, nekima zabavno, neki se zajapure, a neki mi ostavljaju komentare. Ovo je samo moj ventil. Da se, kad sam doma, mogu malo osvrnuti na neke svoje mušice. Koliko god nekome bile minorne, nekome su one slonovi. Kao što su tuđi slonovi nama mušice.


Krasno, zvuči kao neki epitaf.

Monday, February 6, 2012

Snijeg u Hrvatskoj

Tko nije čuo da u Hrvatskoj pada snijeg, neka se pokrije preko ušiju. Čak i oni koji nalete na ovaj blog, a ne znaju ni riječ hrvatskog. Zašto? Jer je to "bitno". Jer smo mi jedina država na svijetu u kojoj pada snijeg. Nema Turske, nema Japana, nema Poljske. Samo kod nas pada.

A svi mu se čude k'o pura jajetu...

Valjda nas je razmazila ova tropska klima, pa si svi krenu čupati kosu kad u veljači temperatura padne ispod nule. Bože mili! Pa nismo mi Karibi. Što vam je?!

Brojke umrlih u Turskoj svake zime su samo statistika, ali se netko na Plokitama posklizne idući na kavu s frendicom i odmah intervju na Dnevniku.

Splićani ne idu u školu niti na posao, ali se naslikavaju na Rivi s hlačama spuštenima preko gležnjeva i bježe glavom bez obzira, samo da u ljetnim gumama ne moraju izaći na ulice. A što je sa Slavoncima i Ličanima, koji su svake godine tjednima zatrpani u snijegu? Aha, oni su navikli, da. Njima tako i treba, je l'?

Ne mogu se načuditi, tepsije mi! A još ni TV ne gledam, jer sam odlučio poštedjeti se besmislenog programa, probranih vijesti i maratonskih blokova reklama. 80 kn mjesečno u vjetar, ali bolje i to, nego da se zatupljujem programom koji biraju neki guzonje s peteroznamenkastom plaćom.

Ipak, čak i preko ovo nešto sitno vijesti na koje naletim preko neta vidim kakva se mržnja širi. Padne snijeg, a Splićani se belje Zagrepčanima, jer može padati snig u Splitu, ali ka' će more doći u Zagreb? Malo smo iskompleksirani, a?

Mislim, obučeš se, odeš vani, smočiš se, obaviš, vratiš se, osušiš i ciao. Ne vidim u čemu je problem. Baš me zanima hoćemo li mi u Zagrebu morati na posao kad u srpnju se temperatura popne na 43 stupnja.

Sva sreća da se ništa od ovoga ne prenosi u svijet, da ljudi ne vide koliko smo jadni i koliko skačemo jedni po drugima. Osim da stojimo združeni protiv gamadi koja pod nama kopa jamu, mi se još i gurkamo, trpamo u ladice i etiketiramo, tako da nas je još lakše zlopatati u vječnu provaliju iz koje blatna staza vodi samo prema dolje.

A neka, tako nam valjda i treba...