Albatros

Iako nisam neki fan poezije, ova me pjesma nekako nenadano dirnula. Ne znam jesam li se pronašao u njoj, u melodiji, ili u riječima, ali me pošteno prebaci svaki put kad je pročitam.

Charles Baudelaire

Albatros

Dokoni mornari počesto se sjete

Da za razonodu albatrose love,

Kad poput nehajnih suputnika lete

Oko lađa što nad gorkim jazom plove.

Čim, svladani, stanu na daske palube,

Ti kraljevi zraka što jedra oblijeću,

Zbog golemih krila čar krasote gube:

Ko vesla ih vuku i s mukom se kreću.

Gord, snježne bjeline, taj vladar prostranstva

Sad je jadno-ružan, nepòdobnōst prava:

Hramlje i tetura lišen dostojanstva,

A prosta ga rulja rugom ismjehava.

I Pjesnik je sličan tom knezu vidīkā

Što prkosi buri i strijelcu na brodu

No prognan na zemlju, med soj pakosnika,

Divovska mu krila smetaju u hodu.

Delhi, 2004.

[preveo Vladislav Kušan]