Štošta se dogodilo otkad sam zadnji put išta postao. Mislim, nakon prvog posta. I, do sada, jedinog.
Poklao se sa svojima, izletio iz stana, pobacao valjda dvije trećine svog (materijalnog) života, ostatak spakirao u kutije (one super kartonske koje fino sam složiš), neke (meni nepotrebne, ali ipak iskoristive) stvari razdijelio i sad sjedim na krevetu, kontajući je li moj ili nije, tj. furam li ga sa sobom ili ne.
Pregledavajući sve te silne stvari koje su se nakupile tijekom godina stvarno mi nije jasno zašto sam se toliko dugo gušio u svemu tome. Ljubavna pisma, oni prokleti srednjoškolski leksikoni, skripte s jezičnih vježbi, prazne razglednice iz Kumrovca i ne znam otkud sve ne, sedam tisuća folija za fascikle u koje sam tako uredno slagao skripta (da, ovo je pravilni oblik za množinu) i slično. A nije da dosad nisam čistio stan.
Mislim, našao sam i četiri kućišta za PC! Otkud mi to?!
Budući da me Murphy jako voli (brat me stalno podjebava da sam navjeći baksuz na ovim prostorima - za razliku od njega, koji je, naravno, totalni srećković), teško mi je prihvatiti činjenicu da postoje i dani tijekom kojih se čak i meni dogodi nešto OK.
Valjda za razliku od ovih par grozomornih dana, tijekom kojih sam se po kući kretao prvo provjerivši je li netko od staraca na hodniku, pa tek onda izlazeći kamo god sam se uputio. Stari me ni ne gleda, a stara ne gleda ništa što se događa i nabrijano razgovara o odlaženju kod frizera, sređivanju stalaža u špajzi i slično.
Da ne spominjem da se komunikacija sa starim vodi preko stare - ono, filmska scena.
Reci Mladenu da mi doda ormarić za kupaonicu.
America, fuck yeah! Što ne?!
I onda danas. Dan četiri, ili ne znam više koji. Koliko se trudim ne zaboraviti to, toliko mi je lakše sve to pustiti i krenuti dalje. I tako idem na Burzu, na kojoj je valjda najviše ljudi od španjolske groznice i bolesti vinove loze. Čak me i gospođa na šalteru pita koji mi je da dolazim dok je ovolika gužva.
Tako je to kod mene u životu, kažem ja, a ona se onako polukiselo-poluiskreno nasmiješi.
Trčim na tramvaj i nijedan auto skoro da me pokupi. Nema ni kontrole. Nađem zgradu koju trebam iz prve. Na konju, čovječe! Cijeli dan sve nešto jedno za drugim, rakijica za rakijicom, prijevozno sredstvo za prijevoznim sredstvom, a doma ("doma") i dalje isto - kutija na kutiji.
Bilo bi super da si mogu život svesti na dvije kutije i putnu torbu. Onako, kao u američkim filmovima. Nije da išta u vezi s njima valja, ali te kutije su im dosta OK. Danas sam čak dobio iskrenu ponudu da se preselim tamo, ali nekako mi se odmah prelistaju svi američki filmovi koje sam tijekom života i jedino što mi je pobjeglo s usana bilo je jedno kratko i jasno meh.
Poklao se sa svojima, izletio iz stana, pobacao valjda dvije trećine svog (materijalnog) života, ostatak spakirao u kutije (one super kartonske koje fino sam složiš), neke (meni nepotrebne, ali ipak iskoristive) stvari razdijelio i sad sjedim na krevetu, kontajući je li moj ili nije, tj. furam li ga sa sobom ili ne.
Pregledavajući sve te silne stvari koje su se nakupile tijekom godina stvarno mi nije jasno zašto sam se toliko dugo gušio u svemu tome. Ljubavna pisma, oni prokleti srednjoškolski leksikoni, skripte s jezičnih vježbi, prazne razglednice iz Kumrovca i ne znam otkud sve ne, sedam tisuća folija za fascikle u koje sam tako uredno slagao skripta (da, ovo je pravilni oblik za množinu) i slično. A nije da dosad nisam čistio stan.
Mislim, našao sam i četiri kućišta za PC! Otkud mi to?!
Budući da me Murphy jako voli (brat me stalno podjebava da sam navjeći baksuz na ovim prostorima - za razliku od njega, koji je, naravno, totalni srećković), teško mi je prihvatiti činjenicu da postoje i dani tijekom kojih se čak i meni dogodi nešto OK.
Valjda za razliku od ovih par grozomornih dana, tijekom kojih sam se po kući kretao prvo provjerivši je li netko od staraca na hodniku, pa tek onda izlazeći kamo god sam se uputio. Stari me ni ne gleda, a stara ne gleda ništa što se događa i nabrijano razgovara o odlaženju kod frizera, sređivanju stalaža u špajzi i slično.
Da ne spominjem da se komunikacija sa starim vodi preko stare - ono, filmska scena.
Reci Mladenu da mi doda ormarić za kupaonicu.
America, fuck yeah! Što ne?!
I onda danas. Dan četiri, ili ne znam više koji. Koliko se trudim ne zaboraviti to, toliko mi je lakše sve to pustiti i krenuti dalje. I tako idem na Burzu, na kojoj je valjda najviše ljudi od španjolske groznice i bolesti vinove loze. Čak me i gospođa na šalteru pita koji mi je da dolazim dok je ovolika gužva.
Tako je to kod mene u životu, kažem ja, a ona se onako polukiselo-poluiskreno nasmiješi.
Trčim na tramvaj i nijedan auto skoro da me pokupi. Nema ni kontrole. Nađem zgradu koju trebam iz prve. Na konju, čovječe! Cijeli dan sve nešto jedno za drugim, rakijica za rakijicom, prijevozno sredstvo za prijevoznim sredstvom, a doma ("doma") i dalje isto - kutija na kutiji.
Bilo bi super da si mogu život svesti na dvije kutije i putnu torbu. Onako, kao u američkim filmovima. Nije da išta u vezi s njima valja, ali te kutije su im dosta OK. Danas sam čak dobio iskrenu ponudu da se preselim tamo, ali nekako mi se odmah prelistaju svi američki filmovi koje sam tijekom života i jedino što mi je pobjeglo s usana bilo je jedno kratko i jasno meh.
