Evo što mi diže tlak.
Gledam neke natječaje za posao i vidim da traže desetke ljudi za predavanje na Oxfordu, Harvardu i inim poncy sveučilištima. Je da moraš imati tri bogate i jednom-nogom-u-grobu tete po svijetu da bi uopće došao tamo, ali predavanje je druga stvar.
I tako ja krenem gledati te doktorske, pogotovo svoju branšu. Ne moram ni spominjati da svaka znanost ima svoju 'školu', a bolje da ne krećem u popise i opise predavanja koja se održavaju. Lagano mi je suza kanula kad sam došao do desetog kolegija. Eh...
Plaća je, doduše, mizerna. 35 tisuća dolara za predavača na Harvardu mi se čini kao ništa. S obzirom na to da za doktorski treba likvidirati spomenute tete i još kojeg strica, plaća je meh. Doktorski je, usput budi rečeno, oko 80 tisuća dolara. Dakle, samo tuition, bez dodataka, bez stana, bez životnih troškova, onih za istraživanje itd.
Dakle, ajmo reći minimalno 150 tisuća dolara da bi dobio doktorski, s kojim ćeš onda predavati za neku plaćicu koja je relativno prosječna.
I tu sad kreće pižđenje. Budući da ne spadamo u razvijene zemlje, plaćamo i skuplje školarine. Godina na Oxfordu za Brite i Europljane je 11500, a za Balkance je 19500. Go figure...
S druge strane gledam Australiju, gdje pak, opet kao Balkanci, nemamo pravo prijaviti se za određene stipendije, budući da na njih imaju pravo samo građani zemalja u razvoju. Bitno da Kina, Čile, JAR i neke meni naoko neloše zemlje imaju to pravo. Samo mi Hrvati sjedimo na splavi nasred bare, ni vrit, ni mimo...
Stipendija je otvorena samo za građane Japana, Singapura i Koreje. Kao da ih oni trebaju...
I kako da čovjek ne ispizdi?! Gledaš nešto raditi, krenuti se usavršavati, a sva su ti vrata zatvorena. Mislim, sve te ivy league faksove sam uzeo samo kao primjer. Bez brige, ni ovi s manje poznatim imenima nisu toliko jeftiniji.
Pada mi na pamet da upišem doktorski ovdje, pljunem tih 10 somova eura, slušam iste kolegije i gledam te iste ljude. I što onda? Da čamim tamo na nekom faksu i predajem gomili snobova? Argh!
Najveće je sranje to što bih i za regularne poslove u struci dobio takvu ili čak bolu plaću. Da, samo ne u Hrvatskoj. Čini se da mi ne gine neka ženidba...
Gledam neke natječaje za posao i vidim da traže desetke ljudi za predavanje na Oxfordu, Harvardu i inim poncy sveučilištima. Je da moraš imati tri bogate i jednom-nogom-u-grobu tete po svijetu da bi uopće došao tamo, ali predavanje je druga stvar.
I tako ja krenem gledati te doktorske, pogotovo svoju branšu. Ne moram ni spominjati da svaka znanost ima svoju 'školu', a bolje da ne krećem u popise i opise predavanja koja se održavaju. Lagano mi je suza kanula kad sam došao do desetog kolegija. Eh...
Plaća je, doduše, mizerna. 35 tisuća dolara za predavača na Harvardu mi se čini kao ništa. S obzirom na to da za doktorski treba likvidirati spomenute tete i još kojeg strica, plaća je meh. Doktorski je, usput budi rečeno, oko 80 tisuća dolara. Dakle, samo tuition, bez dodataka, bez stana, bez životnih troškova, onih za istraživanje itd.
Dakle, ajmo reći minimalno 150 tisuća dolara da bi dobio doktorski, s kojim ćeš onda predavati za neku plaćicu koja je relativno prosječna.
I tu sad kreće pižđenje. Budući da ne spadamo u razvijene zemlje, plaćamo i skuplje školarine. Godina na Oxfordu za Brite i Europljane je 11500, a za Balkance je 19500. Go figure...
S druge strane gledam Australiju, gdje pak, opet kao Balkanci, nemamo pravo prijaviti se za određene stipendije, budući da na njih imaju pravo samo građani zemalja u razvoju. Bitno da Kina, Čile, JAR i neke meni naoko neloše zemlje imaju to pravo. Samo mi Hrvati sjedimo na splavi nasred bare, ni vrit, ni mimo...
Stipendija je otvorena samo za građane Japana, Singapura i Koreje. Kao da ih oni trebaju...
I kako da čovjek ne ispizdi?! Gledaš nešto raditi, krenuti se usavršavati, a sva su ti vrata zatvorena. Mislim, sve te ivy league faksove sam uzeo samo kao primjer. Bez brige, ni ovi s manje poznatim imenima nisu toliko jeftiniji.
Pada mi na pamet da upišem doktorski ovdje, pljunem tih 10 somova eura, slušam iste kolegije i gledam te iste ljude. I što onda? Da čamim tamo na nekom faksu i predajem gomili snobova? Argh!
Najveće je sranje to što bih i za regularne poslove u struci dobio takvu ili čak bolu plaću. Da, samo ne u Hrvatskoj. Čini se da mi ne gine neka ženidba...
Joj, ni sa završenim doktorskim kod nas ti nije zagarantiran rad na fakultetu. Slučaj žene koja je doktorirala, podigli joj plaću u školi za 14%, wow, i onda joj još ravnatelj prijetio otkazom jer je sad prekvalificirana da radi u školi. Nije primjereno., da jedna dr sjedi u zbornici. Proud to be Croat u svakom pogledu.
ReplyDeleteMa, vani bih predavao. Tu završio, vani predavao. Ali čujem da su to krvavi poslovi, dok si vani kao neki friški profesor, jel...
DeleteMa, ova zemlja propada većom brzinom nego ikad. Trebat će joj sedamdeset godina da se oporavi, ako se ikad i uspije.
Dođe mi da idem saditi krumpire i bok.
Zamisli kako je tek biti Bosanac :P. Prošle godine sam se zanimala oko tih stipendija za master (nisam toliko ambiciozna i još uvijek me ne zanimaju doktorski studiji :D), prijavila se na Erasmus i nisam prošla. A i da jesam, izbor je bio nikakav i vjerovatno mi diplomu jednogodišnjeg mastera u Holandiji ne bi priznali ovdje, što bi značilo godinu više studiranja... A ne mogu ni pomišljati na to da mi roditelji finansiraju studij vani. Previše pričam o sebi, znam, ali samo s ciljem da ti pokažem da se razumijemo :D.
ReplyDeleteRazumijemo se. Moji su porijeklom iz Bosne, pa sam upoznat s uvjetima i siguran sam da je dolje puno teže.
DeleteItekako sam svjestan da ima mjesta na kojima je puno teže (tipa negdje usred Afrike), ali ne spominjem to jer hoću ukazati na nešto.
Ali, ono, kao sve je fino i krasno, a u biti je sve orkestrirano i dogovoreno u usuglašeno i grozno...