Dugoročni postovi

Ovo će biti jedan od onih postova koji ću pisati danima.

Iz više razloga:

- neću znati što da napišem

- neće mi se više dati

- netko će pozvoniti

- bit će mi previše tlaka

- odustat ću na pola puta kad skužim da je sve budalaština

- zbedirat ću se i zagasiti prozor

- zbedirat ću se kaj sam se zbediral jer realno nemam neki razlog

- oklijevat ću stisnuti publish jer će mi biti bed da će me popljuvati ljudi koji imaju puno više opipljivijih problema

- ostavit ću sve do sutra

- pa onda do preksutra, kad će mi to sve biti bedasto i onda ću ipak postati, jer je, jel, bedasto.

Pa da krenem…

Ne moram ni reći da se uopće ne sjećam o čemu sam to razmišljao kad sam napisao prvi red, ali nisam ni sumnjao da će se to dogoditi. Ma, naletio sam na neke fotke iz Indije, a stalno me proganjaju neki filmovi otamo, pa me valjda opet štrecnulo.

Kad ću opet tamo? Kako ću to smisliti? Hoće li mi frendovi i dalje biti tamo?

Sto misli i sto slika. I nekako na red dolaze samo one lijepe. Možda često ne primijetim tu navalu pozitivnih filmova, jer je nekako uvijek lakše zapikirati one paprene. I onda se čovjek navikne. Ja se sigurno jesam.

Nekad sam i sâm sebi dosadan radi činjenice da mi je velika većina stvari stalno siva. I onda se sjetim da to drugima sigurno ide još više na živce. Ne znam da li da mi bude lakše ili ne. Sva sreća da sam u jednom trenutku skužio sa mogu sve to okrenuti na neki sarkazam, pa valjda ne zvuči tako loše.

Uostalom, tko me zna, srat će mi, a tko me ne zna, okrenut će se i otići. Barem se nadam.

Nažalost, nisam tip kojeg boli đon. Da me boli đon, život bi mi bio puno lakši. Ovako sve seciram osamnaest puta. Doduše, prije sam bio i gori. Da su me ljudi vidjeli prije petnaestak godina, uh… Ovo moje stanje je rezultat svakodnevnog rada.

Zvučim kao Vesna Mimica. Ali se ne osjećam tako.

Sve u svemu, kontam i kontam, gledam kako da smognem neku lovu da se opet dokotrljam do Potkontinenta. Naravno, čitanje njihove literature, slušanje njihove muzike i raspekmezivanje na krasne doživljene trenutke baš i ne pomaže.

A možda bih ih i zaboravio. Uh.

Imam frenda koji nikad ništa nije htio fotkati. Tako će bolje upamtiti slike, kaže. Prošle godine je okinuo valjda seamsšes [kod određenih gramatičkih kategorija sistematički gazim po svim svojim uvjerenjima, ali it's worth it] komada samo dok smo sjedili u boravku. Starost. Mudrost? U svakom slučaju, masa fotki.

Opet na fotkama, da. Evo, stavit ću jednu koja mi je na desktopu. Nije nikakav materijal za NatGeo i bez brige, nećete morati lajkati. To je jedan od tih trenutaka. Jedan od onih koji sam se trudio sačuvati svakim djelićem svog bića. Jedan od onih koji me drži kao bovu na površini vode (a nekad, kad se glupiram, tako i plešem).

Ono kad okineš, sjedneš, udahneš i sve je OK.

Uttaranchal, travanj 2008.

U biti mi uopće nije dugo trebalo da zapravo kliknem publish. Kako se čovjek prevari...