K kao krečenje

Prošli, pretprošli tjedan sam išao kod jedne starije gospođe, obiteljske prijateljice kojoj je nedavno preminuo muž. Ona, dakle, živi sama u stančiću na Remizi, ali joj je, iako je još pokretna i, štoviše, vrlo agilna, teško obavljati neke zahtjevnije poslove.

Ma, ni čuti da bi netko išao do dućana ili platiti račune ― to će ona. Ali, sad je na red došlo nešto veće.

Zove me mama i kaže da bi gospođa Marija, naime, rado skinula tapete i okrečila stan. Mamin glas, ali Marijine riječi. Marijine riječi, ali mamina ideja. Siguran sam u to. Ne znam je li zbog toga što je njoj dosadno u životu i što si stalno mora nešto natovarivati na vrat ili je stvar u tome da je tati dosadno i da je izluđuje svojim gotovo kliničkim prebacivanjem programâ na TV-u.

I tako se tata i ja jednog ledenog dana (taman prije svog onog silnog snijega) upućujemo na zapad grada, s karavanom natrpanim do zuba i s obrnuto proporcionalnom količinom živaca. Barem ja. Zadnji put kad sam nešto radio sa starim sam izletio iz kuće. Znam kakav je on i znam kakav sam ja.

Ne znam je li proradio neki mazohist u meni, ali odlučio sam odustati od ideje da cijelo to vrijeme provedem, kako u takvim situacijama i običavam, sa slušalicama u ušima. Dvoje penzića, ne znaš tko je luđi, a ja to sve slušam. I to redovito, nakon pokojeg molim?!, opetovano…

I kreće organizacija... Kamo će ovo, hoćemo li ovo vodoravno, gdje ćemo s ovim, ona je oslobodila hodnik... Stan ima tipa 28 kvadrata. Umivaonik je iznad kade. TV je na kredencu. Mislim, a je to.

Ja stojim sa smajlom na faci, k'o najveći debil koji je ikad rođen i ne dam se smesti. Ovo će biti zanimljivo. Na osmom smo katu ― ako se bacim, barem će biti konačno.

A bakica je draga, ne može joj čovjek zamjeriti. Sva je smežurana, ali i dalje ima taj blagi pogled na licu. Stalno nudi sok i kupila je domaće keksiće i sva je predraga. Možda sam ja osjetljiviji jer mi je baka umrla kad sam imao dvije-tri godine, pa mi fali taj neki segment života.

Nekad sjedi za stolom u kuhinji, dok ja prikopčavam antenu ili prebacujem fotelje, i gleda kroz prozor. Ja tu i tamo povirim u kuhinju pa skužim da u biti ne gleda kroz prozor, nego u prazno mjesto na stolici preko puta. Pa uzdahne i šmrcne, valjda misleći da sam ja u drugoj sobi…

Mi se bacamo na posao. Role, četke, špahtle i još sto tih pizdarija koje valjda sve imaju njemačko ime. Toliko o gastarbeiterima.

- „Te su tepete lijepljene prije dvadesetičetiri godine…“ Marija priča ili apsolutnom štokavicom ili totalno nerazumljivim sjevernim dijalektom. "Točno se sjećam da smo kupovali kante Drvofixa."

Drvofixa?!

Da je ovo scenarij, sad bi slijedile didaskalije koje opisuju kameru koja strelovitom brzinom juri prema skamenjenom glavnom liku ― meni. Kakav faking Drvofix?!

- „Znači, ove tapete su zaljepljene Drvofixom i fino su se tu pekle 24 godine…“ Milina.

Packam ja to, trackam i namačem u sedam navrata s tri četke i sve se slijeva i ide po parketu i, mislim, užas živi. Krenemo ih skidati, a niš' ne ide dolje ― totalni horor. Uzorak (ili, kako ga ja volim zvati, mustra) se odvaja od papira, jer je to sve slijepljeno, ono, užas. Lagano kužimo da ćemo morati sve skidati dio po dio, zapečenu tapetu po zapečenu tapetu i nikome nije baš drago.

U međuvremenu dolazi susjeda koja drži predavanje o, ne znam, optimalnom vremenu za prženje prezli. Ja i dalje stoički brusim zen…

Ispod tapeta druga tapeta, a ne nekim dijelovima i treća tapeta. Trebalo mi je dulje da očistim tri strane potpornog stupa nego za dva zida koja sam ogulio prije toga. Već sam lud k'o opanak, vruće mi je (jer grijanje radi sve u šesnaest), a prozor mora biti otvoren da se to, kao, zrači. Onda propuh, pa sušenje, pa zatvaranje, pa pečenje. Kaos.

I, ajde, napokon to ogulimo, pošmirglamo te zidove (više-manje smo izravnavali ostatke tapetâ po zidovima) i to je to. Mrak je pao već odavno, a luster uopće ne pomaže, budući da je, jadan, zaglavljen između ormara prekrivenih najlonom.

Lijepim traku tik ispod plafona, tako da fino ostane ona linija. Mislim, fora izgleda, a znam da će njoj biti drago. Stari ide umiješati boju, pospremimo stvari i to je to. Ja se okrećem po sobi i tražim poklopac.

- „Šta će ti poklopac?“

Slijedi još jedna salva didaskalija tijekom koje shvaćam bolnu činjenicu da mi ustvari sad tek krećemo krečiti. Svatko normalan bi krečio sutradan, zar ne? Ne.

Ništa, bacam se i na to, aureola oko glave mi počinje šljaštiti, zen radi na najjače i udri. Ako sam dosad preživio, preživjet ću i ovo.

Nisam ni slutio da će me u kanti čiji ćemo sadržaj još satima trackati na te jadne zidove čekati najgora moguća boju na svijetu.

Roza.