Dućan

Budući da mi sarkazam leži ponešto bolje od stalnog čangrizanja (jer bez njega ljudima dosade moje konstantne pobune) i ponukan blogom koji se bavi, da prostite, pizdarijama s radnog mjesta, retrogradno ću se osvrnuti na neke od svojih famoznih pričâ...


Svatko tko je ikad radio u uslužnoj djelatnosti svjestan je činjenice da je to užasno iscrpljujuće. OK, i rad u vrtiću, na baušteli i u bolnici sigurno isto je, ali ta komponenta rada s ljudima je meni doslovno ispijala život iz tijela.


Uvijek neka baba ili neki vrišteći srednjoškolci ili neki pametnjakovići ili nabrijana (jadna) šefica ili oni dani. Bez uvrede, ali kad radiš s 12 žena, onda je redovito svaki dan nekom i onaj dan. Ako ništa drugo, barem sam se naučio prebaciti bitku na neki drugi dan ili pak neopaženo prebjeći u neki kutak gdje bih se sakrio između odjevnih predmeta. Bilo je i prilika kad moj cunning plan nije urodio plodom, ali te priče mi sad služe na razgovorima za posao kao odgovor na navedite primjer kad ste se našli u bezizlaznoj situaciji.


Jedno sam vrijeme, dakle, radio u jednom indian shopu u Zagrebu. Ime nije bitno, jer ga iovako svi znaju, ali ajmo reći - čisto da dočaram situaciju - da je to dućanćić s valjda deset tisuća artikala. Od mirisnih štapića, najružnijeg nakita koji sam ikad vidio, dimija, opreme za trbušni ples, istočnjačkih lustera, tibetanskih zdjela, darkerskih kožnih ogrlica s bodežima, višetisućokunskih tapiserija, minijaturnih figura najužeg kruga indijskih i inih božanstava, staklenog prstenja i valjda svega drugog što možete zamisliti na nekom bazaaru.


Ne uzimajući u obzir činjenicu da je to roba koja se sama prodaje (i da ljudi većinom dolaze ciljano uzeti to i to), naši su se šefovi nabrijali na to da budemo totalno morski-pas đir prodavača, što meni nikad nije ležalo. Neki su se bacali po podu da bi prodali prsten od 95 kn, ali meni to nikad nije padalo na pamet. Da se razumijemo, nije da sam bio loš radnik - sve je uvijek štimalo, uvijek je bilo čisto i uvijek sam bio na raspolaganju. Lijepo bih pozdravio i rekao da me pitaju ukoliko nešto trebaju, ali da ću ja tebi govoriti kako ti super stoji bandana boje fuksije - sorry...


Uglavnom, tu ništa nije imalo nikakvog smisla. Klince, koji su trošili najviše, jer su većinu svojih džeparaca ostavljali tamo, nitko nije šljivio, dok smo prenapirlitane babetine obučene u proštepane zastore morali dvoriti kao da radimo u njujorškom Armaniu. Strašno.

इस दुकान में मेरा जीवन लेफ्ट जाउंगी.

Napomena: priče ću stavljati u zasebne postove, tako da ne bude jedan ogroman i predug.