Posao

Uglavnom, dobio sam ponudu za posao. Još jednu. Bolju od one dvije prije.

I sad sam lud. Malo hihoćem, malo trljam rukama, pa se onda protežem, onda otvorim još 78 tabova s nekim random kartama, viznim sistemima, o da, aviokompanijama i tako to.

Onda opet skviknem, pa se na silu skuliram, pa onda OK, ajmo vidjeti kako će ići, nemoj se nabrijavati, opet ćeš se pregristi i tako u krug.

Nije mi jasno kako se ljudi koji se svaki dan susreću s ogromnim odlukama nose sa svojim ponašanjem. Uvijek zamislim one filmske scene u kojima je netko promaknut ili dobije neku enormnu povišicu, pa sve fino iskulira, izađe iz ureda i onda podivlja iza, jasno, staklenog zida, tako da ga vidi čitav ured i sedam susjednih te tri susjeda iz nebodera prekoputa.

E, takav sam ja nakon Skype intervjua. Tako da me nitko ne vidi. Barem se nadam.

A što ću? Takav sam i nemam se više čemu nadati.

Uglavnom, ovaj posao je totalni mrak, ekipa je zagrijana, sve je OK, nema nekih očiglednih problema, odgovaram uvjetima, simpatičan sam im, sve sam fino istražio i čak dobio jedan fini wow! Da, takav sam, bwahaha...

Sad fino čama do idućeg tjedna, pregledavanje brda zakonika, praćenje vijesti, slušanje konverzacije, istraživanje savjeta online, pripreme za polaganje itd.

Ludilo. Idem otkunjati.

Evo što je počelo svirati:

Toliko o tome.