Kad već nemam skeniranu svoju aerodromsku tablu (da, u to doba sam fotkao oldskuluše koje su stvarno u albumima), keljim, evo, ovu.
Oduvijek sam volio aerodrome. I letenje. Sjećam se da me mama vodila na neku konferenciju u Dubrovnik kad sam imao oko pet godina i da mi je to bilo totalno napeto. Osim toga sam - osim toga što sam u tih 45 minuta koliko let traje uspio zaspati - sanjao da se vozim u cockpitu i da mi je pilot poklonio model tog aviona kojim smo se vozili.
Van. Pameti.
I dan-danas mi je apsolutni gušt samo otvoriti web stranicu nekog aerodroma i planespottati otkud slijeće idući let ili koji je sljedeći koji polijeće. Onda se to nerijetko razradi u sedamnaest tabova s trinaest aviokompanija, mapama aerodroma, informacijama o raznoraznim državama i tako to.
Iako mi je svaki let pomalo zastrašujuć (ali čisto egzistencijalno - mašina, čovjek, brzina, visina i tako to), onaj trenutak kad se avion krene otiskivati od asfalta a ja se zakeljim za sjedalo s želucem negdje oko područja koljena... Mmm...
I sad mi je otvoren tab s letovima za južnu polutku, s usporedbama cijena, duljine letove, raznih kompanija, država presjedanja itd. Ono što me trenutno nabrijava su letovi koji uključuju A380. Ne znam zašto, ali brijem da bih komotno mogao umrijeti nakon što izađem iz tog aviona.
Secirao sam mu presjek, raspored sjedala, podjelu klasa i slično. Raspon krila, najveća moguća udaljenost, maksimalna nosivost, visina, brzina... K'o malo dijete koje po sobi lamata nekim plastičnim helikopterom i brije da leti u svemir.
Tako sam se nabrijavao kad sam letio, a tako ću se i dalje nabrijavati. I nadam se da mi nikad neće dozlogrditi. Volim brijati po aerodromima (iako nikad nemam love, pa kao gladno dijete gledam ekipu koja ispija kave u surfa na svojim Macovima), obožavam onaj osjećaj kad izađem s aerodroma i znam da me čeka ili nešto potpuno novo, nepoznato i uzbudljivo ili nešto poznato, voljeno i jedva dočekano.
Negdje sam, u nekom horoskopu ili nekom takvom sranju, pročitao da ću umrijeti na putovanju. Fine with me, samo da se kotrlja...
 |
| Nečija posuđena fotka iz, čini mi se, Frankfurta |
Oduvijek sam volio aerodrome. I letenje. Sjećam se da me mama vodila na neku konferenciju u Dubrovnik kad sam imao oko pet godina i da mi je to bilo totalno napeto. Osim toga sam - osim toga što sam u tih 45 minuta koliko let traje uspio zaspati - sanjao da se vozim u cockpitu i da mi je pilot poklonio model tog aviona kojim smo se vozili.
Van. Pameti.
I dan-danas mi je apsolutni gušt samo otvoriti web stranicu nekog aerodroma i planespottati otkud slijeće idući let ili koji je sljedeći koji polijeće. Onda se to nerijetko razradi u sedamnaest tabova s trinaest aviokompanija, mapama aerodroma, informacijama o raznoraznim državama i tako to.
Iako mi je svaki let pomalo zastrašujuć (ali čisto egzistencijalno - mašina, čovjek, brzina, visina i tako to), onaj trenutak kad se avion krene otiskivati od asfalta a ja se zakeljim za sjedalo s želucem negdje oko područja koljena... Mmm...
I sad mi je otvoren tab s letovima za južnu polutku, s usporedbama cijena, duljine letove, raznih kompanija, država presjedanja itd. Ono što me trenutno nabrijava su letovi koji uključuju A380. Ne znam zašto, ali brijem da bih komotno mogao umrijeti nakon što izađem iz tog aviona.
Secirao sam mu presjek, raspored sjedala, podjelu klasa i slično. Raspon krila, najveća moguća udaljenost, maksimalna nosivost, visina, brzina... K'o malo dijete koje po sobi lamata nekim plastičnim helikopterom i brije da leti u svemir.
Tako sam se nabrijavao kad sam letio, a tako ću se i dalje nabrijavati. I nadam se da mi nikad neće dozlogrditi. Volim brijati po aerodromima (iako nikad nemam love, pa kao gladno dijete gledam ekipu koja ispija kave u surfa na svojim Macovima), obožavam onaj osjećaj kad izađem s aerodroma i znam da me čeka ili nešto potpuno novo, nepoznato i uzbudljivo ili nešto poznato, voljeno i jedva dočekano.
Negdje sam, u nekom horoskopu ili nekom takvom sranju, pročitao da ću umrijeti na putovanju. Fine with me, samo da se kotrlja...
A zakaj ti nisi bio pilot? Ajmeeee, imaš gebis?! :D hehehe...
ReplyDeleteJa sam od onih skromnih. Meni daj maketu, a drugi neka prisilno slijeću, haha!
DeleteIz koje si sibliminalne poruke izvukla gebis? (Tek sam se probudio...)
Iz predispozicija koje potencijalni pilot mora ispunjavati! :D hahaha!
DeleteDobro, ovo s maketom u svakom slučaju zvuči bolje nego moj zaključak... :D
Uh ja nikad nisam letjela i mislim da jedino gore od toga bi mi bilo voziti se brodom xD Bolje se krešat neg utopit :D Baš sam pozitivna danas :)
ReplyDeleteUh, ne znam koliko bi letova trebalo da mi dojadi. Doduše, najbolji frend je tijekom godina naletavanja postao apsolutno sparanoiziran letenjem, tako da se nadam da me neće sustići ista sudba.
DeleteA na kraju kad pogledaš, krešanje i nije neka grozna smrt. Bolje to nego da me ugrize morski par ili me pogazi auto ili doživim udar i završim u krevetu, kaj ne?
Čisto informacije radi, doma sam bolestan u krevetu i iščekujem ugovor, učim engleski i radim si popis pitanja... ^^
sad još reci da si htio biti astronaut ili vatrogasac kad si bio mali :)))
ReplyDeletešto se tiče morbidnog umiranja na putovanju, mene zanima znači li to umiranje kad ideš nekamo, kad se vraćaš ili baš na odabranoj destinaciji? meni ovo vraćanje zvuči nekako najbolje.
U biti sam se htio osvrnuti na to, ali sam kontao da će kad-tad netko to pitati. Ja se osobno nadam da bi to bilo na nekom povratku. Doduše, vjerujem da se moja obitelj i oveći dio prijatelja ne bi složio s tim, ali eto...
DeleteA nisam brijao na te vatrogasce i astronaute. I donedavno uopće nisam sanjao da letim - nikad. Frendica mi je rekla da sam basket case, jer "to svi sanjanu"...
Moj popis zanimanja je uključivao djelatnika na kiosku (jer može žvakati žvake koliko god hoće), prateće vokale (dok su svi brijali biti rock zvijezde, ja sam kontao stajati u pozadini, govoriti šubidap i putovati okolo po svijetu bez naganjanja od strane papparazza) i istraživača (brijao sam ne egiptologiju, valjda zbog Indiane Jonesa ili tko bi ga znao).
Hmmm, smrdi na temu novog posta... ^^