Jedan jedini blog

Svi tekstovi, čangrizanja i slično preusmjereni su na jedan jedini blog. Molim vas da me, ako već želite, pratite tamo...


Živjeli vi meni!

Toliko blogova

Nije mi jasno kako bih trebao pratiti toliko blogova - i to ne samo onih koje čitam, nego i one koje pišem.


Htio bih pisati nešto konkretno o toj Australiji i o cijelom tom procesu, pa moram na engleskom, a opet mi je glupo to sve trpati u isti blog - čisto da ne jedem tamo gdje i serem.


S druge strane, tko će to sve pratiti?!

Buddha

Nešto me ponukalo da krenem s pričama sa starog posla koje me - iako ih nema toliko puno - svaki put iznova ponukaju da razmislim o tome koliko skoro želim da se apokalipsa dogodi.


Tako kreće priča o Buddhi. Regularni je dan, sloj ničega, pa sloj baba, pa sloj novopristigle robe, pa sloj srednjoškolki koje su nas dućan očito dibbsale za svoj meeting point i tako u krug.


U jednom od mojih nadopunjavanja zalihe stapića, provjere blagajne i sličnog, ulazi gospođa srednjih godina i, dok su vrata još otvorena, krene se ogledati po dućanu. Ta situacija me podsjeća na vampirske i slične filmove u kojima ne smiješ glavnim akterima pogledati u oči, jer te začaraju ili ti izbrišu pamćenje ili slično. Čim pogledaš oko sebe, sve šljašti, nema kvadratnog centimetra koji nije nečime pokriven, a prostora je toliko da svakim svojim pokretom srušiš tri nove stvari.


- Dobar dan.
- Dobar d..., krene ona, ali zbunjena svemirom artikala oko sebe, nije uspjela odzdraviti.
- Ako trebate pomoć, samo recite., kažem ja iza blagajne i krenem nešto brojati.


Vidim da se ona muva po dućanu pa ipak - suprotno svojim uvjerenjima - krenem prema njoj ponuditi joj pomoć. Bolje to, nego da mi polupa pola dućana, pa da onda vodim trosatnu raspravu nakon koje znam da ništa od toga neće platiti ona, nego ja.


- Tražim Buddhu.
- Imate li nekog određenog u vidu?, pitam ja, budući da je ekipa redovito dolazila po specifične artikle koji su se reklamirali po raznim (ne znam točno kako se zovu, ali onim) srednjim šarenim stranicama u Glorii i sličnima.


(Po nekim novim pravilima se navodno ne stavlja j u stranima imenima bez, jel, j, pa zato...)


- Ma, ne. Možete mi pokazati neke?
- Imamo ove male drvene, imamo i velike mjedene, a i neke kamene, govorim joj ja i usput pokazujem artikle po stalažama, nevjerojatno se podsjećajući na Tanju Tušek u starim dobrim danima Kola sreće.

Random slika Buddhe iz tibetanskog muzeja u Hüttenbergu u Koruškoj,
čisto da ima neka slika

- Nije to to, ja tražim nešto drugo, nakon čega ponovno pokušavam utvrditi je li tu određenu figuricu vidjela u nekom katalogu.


- Nemate vi to. Doviđenja!, ljutito će ona. Bogme je tako brzo izjurila da sam joj jedva stigao odzdraviti.

U to se u mom dijelu dućana pojavljuju dvije kolegice kojima prepričavam istu priču kao i vama sad. To je, na žalost, bio najsvjetliji dio dana, kada bi se skupili i međusobno se nasmijavali ludim pričama - a takvih je bilo svaki dan.


I dok sam ja tako prepričavao tu priču, a cure se cerekale (jer je to, ponavljam, highlight dana), otvaraju se vrata, a na njima stoji ta žena. Nije odmah ušla, što me podsjetilo na scenu iz nekog akcijskog filma, u kojem je akcija ustvari odgođena kako bi neizvjesnost dulje potrajala.


Slow motion.


Nas troje stojimo u čudu i kontamo da će nam baciti bombu u dućan. Ili makar onu smrdljivu kojoj smo se dobacivali kad smo bili klinci.


Na to onda diže škarnicl koji drži u ruci i pobjedonosno kaže:
- Našla sam PRAVOG Buddhu!


(Ne mogu staviti dovoljan naglasak na taj pridjev...)

Škarnicl (za one koji nisu upoznati s nazivom)

Čeljust mi je lagano kvrcnula po pločicama na podu dućana, ali budući da moja nije bila jedina, zvuk se nekako prigušio. Ozbiljno, ostao sam bez riječi. Ne sjećam se što se dalje dogodilo - je li se netko nasmiješio ili rekao u redu, drago nam je ili što god, ali je gospođa, spuštajući škarnicl sa svojim spasonosnim pravim Buddhom primila vrata i krenula ih zatvarati.


Ipak, nije ih zatvorila do kraja, nego je negdje pred kraj odustala, širom ih otvorila (na taj način nas valjda učeći još jednoj bitnoj životnoj lekciji) i kao iz protesta ih tako ostavila, šuškajući svojim škarniclom u smjeru glavne ulice.

Dućan

Budući da mi sarkazam leži ponešto bolje od stalnog čangrizanja (jer bez njega ljudima dosade moje konstantne pobune) i ponukan blogom koji se bavi, da prostite, pizdarijama s radnog mjesta, retrogradno ću se osvrnuti na neke od svojih famoznih pričâ...


Svatko tko je ikad radio u uslužnoj djelatnosti svjestan je činjenice da je to užasno iscrpljujuće. OK, i rad u vrtiću, na baušteli i u bolnici sigurno isto je, ali ta komponenta rada s ljudima je meni doslovno ispijala život iz tijela.


Uvijek neka baba ili neki vrišteći srednjoškolci ili neki pametnjakovići ili nabrijana (jadna) šefica ili oni dani. Bez uvrede, ali kad radiš s 12 žena, onda je redovito svaki dan nekom i onaj dan. Ako ništa drugo, barem sam se naučio prebaciti bitku na neki drugi dan ili pak neopaženo prebjeći u neki kutak gdje bih se sakrio između odjevnih predmeta. Bilo je i prilika kad moj cunning plan nije urodio plodom, ali te priče mi sad služe na razgovorima za posao kao odgovor na navedite primjer kad ste se našli u bezizlaznoj situaciji.


Jedno sam vrijeme, dakle, radio u jednom indian shopu u Zagrebu. Ime nije bitno, jer ga iovako svi znaju, ali ajmo reći - čisto da dočaram situaciju - da je to dućanćić s valjda deset tisuća artikala. Od mirisnih štapića, najružnijeg nakita koji sam ikad vidio, dimija, opreme za trbušni ples, istočnjačkih lustera, tibetanskih zdjela, darkerskih kožnih ogrlica s bodežima, višetisućokunskih tapiserija, minijaturnih figura najužeg kruga indijskih i inih božanstava, staklenog prstenja i valjda svega drugog što možete zamisliti na nekom bazaaru.


Ne uzimajući u obzir činjenicu da je to roba koja se sama prodaje (i da ljudi većinom dolaze ciljano uzeti to i to), naši su se šefovi nabrijali na to da budemo totalno morski-pas đir prodavača, što meni nikad nije ležalo. Neki su se bacali po podu da bi prodali prsten od 95 kn, ali meni to nikad nije padalo na pamet. Da se razumijemo, nije da sam bio loš radnik - sve je uvijek štimalo, uvijek je bilo čisto i uvijek sam bio na raspolaganju. Lijepo bih pozdravio i rekao da me pitaju ukoliko nešto trebaju, ali da ću ja tebi govoriti kako ti super stoji bandana boje fuksije - sorry...


Uglavnom, tu ništa nije imalo nikakvog smisla. Klince, koji su trošili najviše, jer su većinu svojih džeparaca ostavljali tamo, nitko nije šljivio, dok smo prenapirlitane babetine obučene u proštepane zastore morali dvoriti kao da radimo u njujorškom Armaniu. Strašno.

इस दुकान में मेरा जीवन लेफ्ट जाउंगी.

Napomena: priče ću stavljati u zasebne postove, tako da ne bude jedan ogroman i predug.

Čovjek s krilima

Kad već nemam skeniranu svoju aerodromsku tablu (da, u to doba sam fotkao oldskuluše koje su stvarno u albumima), keljim, evo, ovu.

Nečija posuđena fotka iz, čini mi se, Frankfurta

Oduvijek sam volio aerodrome. I letenje. Sjećam se da me mama vodila na neku konferenciju u Dubrovnik kad sam imao oko pet godina i da mi je to bilo totalno napeto. Osim toga sam - osim toga što sam u tih 45 minuta koliko let traje uspio zaspati - sanjao da se vozim u cockpitu i da mi je pilot poklonio model tog aviona kojim smo se vozili.


Van. Pameti.


I dan-danas mi je apsolutni gušt samo otvoriti web stranicu nekog aerodroma i planespottati otkud slijeće idući let ili koji je sljedeći koji polijeće. Onda se to nerijetko razradi u sedamnaest tabova s trinaest aviokompanija, mapama aerodroma, informacijama o raznoraznim državama i tako to.


Iako mi je svaki let pomalo zastrašujuć (ali čisto egzistencijalno - mašina, čovjek, brzina, visina i tako to), onaj trenutak kad se avion krene otiskivati od asfalta a ja se zakeljim za sjedalo s želucem negdje oko područja koljena... Mmm...


I sad mi je otvoren tab s letovima za južnu polutku, s usporedbama cijena, duljine letove, raznih kompanija, država presjedanja itd. Ono što me trenutno nabrijava su letovi koji uključuju A380. Ne znam zašto, ali brijem da bih komotno mogao umrijeti nakon što izađem iz tog aviona.


Secirao sam mu presjek, raspored sjedala, podjelu klasa i slično. Raspon krila, najveća moguća udaljenost, maksimalna nosivost, visina, brzina... K'o malo dijete koje po sobi lamata nekim plastičnim helikopterom i brije da leti u svemir.


Tako sam se nabrijavao kad sam letio, a tako ću se i dalje nabrijavati. I nadam se da mi nikad neće dozlogrditi. Volim brijati po aerodromima (iako nikad nemam love, pa kao gladno dijete gledam ekipu koja ispija kave u surfa na svojim Macovima), obožavam onaj osjećaj kad izađem s aerodroma i znam da me čeka ili nešto potpuno novo, nepoznato i uzbudljivo ili nešto poznato, voljeno i jedva dočekano.


Negdje sam, u nekom horoskopu ili nekom takvom sranju, pročitao da ću umrijeti na putovanju. Fine with me, samo da se kotrlja...

OK, lud sam k'o opanak.

Toliko mi je toga na pameti da ne mogu uloviti određenu misao i usredotočiti se samo na nju. Čim se nečega dosjetim, tu je osam drugih stvari koje se kaskadno spuste ispod te. Kao oni čovječuljci koje se izreže škarama, pa se svi drže za ruke. Ili oni stare informativne ploče na kolodvorima i aerodromima, na kojima se pravokutnici sa slovima koja nabrajaju gradove i vremena kao domino spuštaju jedni za drugima.

U biti sam htio staviti sliku te starinske ploče s aerodroma u Moskvi, ali je ne mogu naći,
pa evo (isto tako prikladno) fotka semafora iz Delhia

Tu su ovjere, prijevodi, potvrde, diplome, papiri, računi, kartice, PIN-ovi, tekstovi, mailovi, upute, brojevi, kontakti, kuverte, napomene, post-iti. Valjda sto tabova je otvoreno u browseru, a broj nikako da se smanji. Zatvoriš jedan, otvoriš tri. Potvrdiš jednu informaciju, a imaš tri nova pitanja.

Mogu li jednostavno sad sjesti na avion? Pretty please?

Klokani, đipovi i pustinja

Iako ne bih htio skakati pred rudo, izgleda da je to to, jer su mi maločas potvrdili da mi nude stalno mjesto.


I dalje titram i ne želim skakati pred rudo, ali eto. Vi imate pravo znati, kad već tako marljivo pratite...


:grin:

Intervju

I to je prošlo.


Ne znam kome da zahvalim, ali sretan sam što nisam jedan od onih koji se koče od straha prije ispita, razgovora i sličnog. Mislim, nisam ni jedan od onih kamenih marinaca koji na sve odgovaraju sa sufiksom sir, ali držim se OK. Sjećam se da bih na ispite redovito dolazio totalno kul, dok me ne bi sparanoizirale titrave kolegice koje čekaju pred vratima.


Ja sam onaj tip koji počne skakutati na mjestu (mislim da bi bilo užasno smiješno da to netko vidi), trljati rukama ili pokuša dodirnuti strop rukama - čisto jer skakuće, zagrijava se i propinje. Nemam pojma.


Najgori je onaj osjećaj poslije. Pripremaš se, a opet moraš biti kul i svoj i koncentriran. I onda to sve prođe, a ti sjediš s i dalje otvorenim Skypeom i ne znaš što bi dalje. Ja sam išao nešto pojesti, ali nisam otišao dalje od par žlica juhe. I to mi nije jasno. Što sad?


Sad je na redu čama. Osam dana iščekivanja valjda najveće odluke u mom životu, osim možda upisivanja faksa. No, o tome sam ja odlučivao, a ovo nije u mojim rukama. Sad je to to - ako im je bilo OK, onda super; ako ne, nikome ništa. Tj., njima drugi kandidat, a meni još par mjeseci ubitačne potrage za poslom, klatarenja s babama u tramvaju na putu za instrukcije i redovnih javljanja na svemoguću Burzu.


Gah!


U svakom slučaju, neću ulaziti u detalje razgovora - to se iovako smatra prekršajem, barem koliko sam upućen - ali ću spomenuti neke stvari koje su mi totalno super kod intervjua sa strancima. Doduše, nije da sam išao na mase nekih razgovora s poslodavcima u Hrvatskoj nakon honorarnih studentskih poslova (a nije da nisam poslao skoro 300 natječaja), ali barem mogu reći da imam nekog - i to čak i više - iskustva sa strancima.


Skype zvoni, ja se javljam i skužim da sam samo ja na videu, jer je njih petero, pa bi bilo blentavo da gledam u bijeli zid između njih. Super, kontam si, sad će me fino skenirati skupa s govorom tijela, svrbežom nosa (naravno) i pomicanjem očiju u taj i taj kut prije nego dam odgovor.


U uvodu mi jedan od njih objašnjava tko su, što rade i čime se bave. Mislim da je to neki nužan početak da se uopće vidi mogu li pratiti materijal koji mi bacaju pod noge. Nakon toga kreću s klasičnim pitanjima, zašto baš njihova firma, zašto taj posao i, na kraju, zašto Australija.


Većina ljudi u početku malo zablokira. Ipak je to razgovor na stanom jeziku, kontaš si razumiju li te, škripi li Skype, čuju li duhove, zvučim li kao da sam u akvariju i tako to. Ja sam se razvezao kao da sam na kavi s najboljim frendom. Sva sreća, navikao sam blebetati na stranim jezicima, pa imam taj neki flow.


Dok ja pričam, s druge strane je potpuna tišina. Kao da je netko stisnuo mute. U jednom trenutku mi je došlo da pitam Skopje, čujemo li se? Irska, 12 bodova, ali sam skontao da je sve OK kao sam dovršio rečenicu, a njih je pet u isto vrijeme odahnulo kao da su držali dah dok sam ja držao govor.


Nakon toga su krenula pitanja o tome čime se ja bavim, kakva sam to istraživanja i radio i s čime sam dolazio u koštac. To je onaj dio gdje moraš pokazati da si snalažljiv, sposoban i samostalan, a da ne zvučiš kao totalni seronja. Onda pitanja o radu u timu, radu na terenu, komunikaciji s ljudima i tako dalje. Taj dio je skroz bitan, jer bih tamo doslovno došao u totalno novi svijet (dolje znam par ljudi, ali to je to), u totalno novo radno okruženje i u poprilično specifično područje istraživanja.


And then it got weird.


Budući da se Google prije par godina bacio na pitanja koja pokazuju snalažljivost kandidata (em što te izbace iz takta pitanjem, em što očekuju neko ingeniozno rješenje), krenula su prštati i takva.


- Što bi napravio da se voziš u jeepu s osam Aboridžina i da te pitaju što misliš o uranu?


To je to, kontam si, i pred facom mi titra Googleov logo. Sva sreća da sam staložen, pa kulerski odgovaram na pitanje da ovisi o tome je li to grupa ljudi s kojom surađujem na ugovoru ili sjedim s njima nakon večere. Na kraju kažem da ne bih komentirao i da bih probao naći neki suptilan način da se iskobeljam iz neugodnog pitanja, jer nije stvar mog osobnog mišljenja.


Odlično. On zadovoljan. Drugo pitanje:


- Što bi napravio da si u jeepu sa šest Aboridžina (i tu se nas šest počne skupa cerekati, jer broj Aboridžina ne igra neku ulogu) i da pored puta otkriješ arheološko nalazište, ali da ti oni kažu da to nije bitno?

Valjda ovako nekako

Trik pitanje, jer akt koji se bavi pravnim pitanjima točno određuje što je bitno, a što nije (vas neću daviti detaljima). Opet potvrđujem da se kužim u legislativu i da sam odradio svoju zadaću, ali napominjem da bi znatiželjni znanstvenik u meni vjerojatno na krati označio gdje je to, pa bi se kasnije posavjetovao s arheolozima ili nekime tko zna više.


Na to je frajer van sebe. Ovi samo što nisu počeli pljeskati, a on mi govori da je odgovor triput bolji nego što se uopće nadao. To mi je super kod njih - što odmah kažu što misle. Nema nekog uvrnutog kešenja, nema muljanja, nego korisna povratna informacija. Mislim, što sad, rekao sam to, ne mogu vratiti ni ispraviti, a info mi dobro dođe.


Jedan lik je bio malo suzdržan, ali ne znam je li stoga što je bio nezadovoljan odgovorom na svoje pitanje ili je takav po prirodi. Uglavnom, tu smo završili s trik pitanjima, a u pozadini se čula atmosfera kao da je netko u sobi upravo dovršio odličan kartaški trik.


Pitali su me imam li ja nekih pitanja, na što sam opet dao poprilično diplomatski odgovor, budući da mi je to najgori dio. Kaj da im kažem? Pick me, pick me, pick me!?


- Postojali su neki tehnički detalji koje nisam uspio saznati tijekom istraživanja, ali dobio sam odgovore na njih tijekom ovog razgovora.


Frajer opet van sebe. Što si to istraživao? Ja im nabrojim što sam sve pregledao, pročitao, prelistao... Van. Sebe.


Objasnim im proceduru s papirologijom, paše im vrijeme, pašu im obveze i sve OK.


HR managerica kaže da je to, što se nje tiče, to. Ovi ostali, da ih vidim, vjerojatno bi kimali. Imaju još jedan razgovor drugi četvrtak, pa će mi definitivno javiti krajem drugog tjedna.


Krajem drugog tjedna je petak, 13. travnja, moj rođendan. Ako se to potrefi, ima da skakućem, trljam ruke i lovim plafon, makar me susjedi gledali i još nisam prekinuo razgovor na Skypeu...

Intervju

...za par sati... :gulp:

Kakav seronja!

Kako mi je lik sad digao tlak!

(Možda tu sad ispadnem totalno netrpeljiv nacionalist, ali me jednostavno nerviraju bezobrazni ljudi.)

Sorry, ali Ameri su fakat, valjda po defaultu:
1) ili glupi
b) ili ih ništa ne zanima i busanjem u prsa dokazuju činjenicu da ignorance stvarno je bliss
e) ili znaju pričati samo o sebi, a svima ostalima suditi i ispitivati ih imaju li struju i znaju li što je Coca Cola
7) ili [umetni štogod ti kod njih ide na živce]
n) ili sve od navedenog.

Kad mi lik koji pored imena ima PhD sere po ljudima zato što su iz drugih zemalja (dok u stvarnoj situaciji pod d) nisam mogao doći sebi valjda dva-tri sata, u ovom slučaju to nisam bio ja, nego neka britanska farmaceutkinja), dođe mi da malo povratim, stavim to u već iskorištenu većicu iz psećeg parka, ugnijezdim je u ono čudo za igranje lacrossa i time ga proganjam po Dolini smrti vozeći se na autiću za golf. Doslovno na njemu, zavaljen u udobnu fotelju namontiranu na krov.

Napisao sam komentar na finom engleskom, s prstohvatom optužbe, ali apsolutno pristojno i profesionalno. Izrezat ću neke dijelove pa ih zalijepiti, samo da možete vidjeti kakav je lik dweeb.

Dakle, žena pita:
- Do you have your photo on your CV?

On kao najveća seljačina na svijetu (i to na poznatom poslovnom siteu) odgovara:
- Richard XY, Ph.D. • Why?

Mr. PhD

Ona i dalje pristojno:
- I just wanted to establish how common it is for candidates to include a photo on their CV, their reasons behind doing it and how effective it might be.
Many thanks,
YX

On, kao da je imperator galaksije vraća:
- Richard XY, Ph.D. • Isn't that another reason for a candidate to be tossed aside, based upon their looks, before they get an interview?

Žena valjda konta da pametniji popušta i više ne komentira, ali se ubacuju neki novi frajeri, pa ovaj nastavlja:
- Richard XY, Ph.D. • I don't know anyone that has put their picture on their resume. It seems that it would be a distraction from the purpose of the resume and the reason you're trying to get the job you applied for. After all, you're not going to get the job based upon what you look like.

I na kraju zakucava totalno glupim argumentom (u kojem se, naravno, vidi da je on Amëricän), apsolutno zaokupiran svojom umjesto njenom profesijom i toliko američkom frazom da je ne kuži valjda nitko tko nije odrastao u Americi u 60-ima (ili tko nije njihov unuk):
Richard XY, Ph.D. • Most people studying science in the US aren't going for sales positions, as you're not wanted for those roles. They want people that can sell 200 high performance copiers an hour. Besides, pharma sales reps are going the way of the Edsel.

What a complete and utter douche!

Moram li reći da mi komentar nije objavljen?