Blog i tako to

Izgleda da sad ispadam kako neki blogger, budući da me nominiralo (sori na izrazu, Misty, ali zakon mi je taj oblik za srednji rod + I would like to thank the Academy), pa rekoh, ajde da napišem nešto.


U biti je to čudno, jer mi otpočetka nije padalo na pamet pisati blog na hrvatskom. Možda zato što sam svoj prvi blog počeo pisati više kao neki grupni mail info dok sam putovao, ali se onda to i razbarušilo. A zašto na engleskom? Pa, eto, jednostavno zato što imam dosta ljudi okolo i činilo se kao dobra ideja.


Isto tako ispada da sam užasno loš oko održavanja korespondencije. Započeti? Nema frke. Ali ja valjda jednostavno imam neki poremećaj da nešto pročitam i zatvorim prozor. Doduše, sad se trudim odgovoriti čim prije, i to najbolje odmah, u slučaju da imam vremena.


Ali, to je rad. Isto kao što se moram opako koncentrirati da stavim ključeve, novčanik i sve te bitne stvari na jednu hrpu. Inače je to totalni kaos. Ali sad sam zalutao...


Ovaj blog sam započeo iz jednostavnog razloga. Nekad je stvarno opuštajuće ispižđavati na materinjem jeziku. I otpustiti to pokojom psovkom. Nema šanse da bih ovo uspio tako zorno prenijeti na engleskom. Fuck jednostavno nije dovoljan.


I tako je počelo ovo. Još jedno mjesto na kojem mogu srati po svim stvarima koje me nerviraju, a da imam garanciju da netko to vidi, konta si koji debil i krene dalje. Jednostavno mi se sviđa taj faktor nepoznatog. Doduše, znam koliko mene raspizde neki postovi, komentari i slično, ali ajde, onda barem svi imamo izbor - ostaviti komentar ili kliknuti crveni iksić.


Kad si s ekipom, sve je više-manje isto. Ja nešto stalno serem, stalno mi nešto smeta i stalno bih o nečemu raspravljao. To onda redovito završi sa daj se opusti, kaj stalno sereš ili a, ne, ti fakat puno pričaš, a sve to skupa onda ostaje nedorečeno.


Da, smeta mi puno stvari. Ne, ne mislim da ih moram nabrojati baš sve. Da, odgovara mi da pišem (jer mi je to okej).


Nekime smeta, nekima je smiješno, nekima zabavno, neki se zajapure, a neki mi ostavljaju komentare. Ovo je samo moj ventil. Da se, kad sam doma, mogu malo osvrnuti na neke svoje mušice. Koliko god nekome bile minorne, nekome su one slonovi. Kao što su tuđi slonovi nama mušice.


Krasno, zvuči kao neki epitaf.

Snijeg u Hrvatskoj

Tko nije čuo da u Hrvatskoj pada snijeg, neka se pokrije preko ušiju. Čak i oni koji nalete na ovaj blog, a ne znaju ni riječ hrvatskog. Zašto? Jer je to "bitno". Jer smo mi jedina država na svijetu u kojoj pada snijeg. Nema Turske, nema Japana, nema Poljske. Samo kod nas pada.

A svi mu se čude k'o pura jajetu...

Valjda nas je razmazila ova tropska klima, pa si svi krenu čupati kosu kad u veljači temperatura padne ispod nule. Bože mili! Pa nismo mi Karibi. Što vam je?!

Brojke umrlih u Turskoj svake zime su samo statistika, ali se netko na Plokitama posklizne idući na kavu s frendicom i odmah intervju na Dnevniku.

Splićani ne idu u školu niti na posao, ali se naslikavaju na Rivi s hlačama spuštenima preko gležnjeva i bježe glavom bez obzira, samo da u ljetnim gumama ne moraju izaći na ulice. A što je sa Slavoncima i Ličanima, koji su svake godine tjednima zatrpani u snijegu? Aha, oni su navikli, da. Njima tako i treba, je l'?

Ne mogu se načuditi, tepsije mi! A još ni TV ne gledam, jer sam odlučio poštedjeti se besmislenog programa, probranih vijesti i maratonskih blokova reklama. 80 kn mjesečno u vjetar, ali bolje i to, nego da se zatupljujem programom koji biraju neki guzonje s peteroznamenkastom plaćom.

Ipak, čak i preko ovo nešto sitno vijesti na koje naletim preko neta vidim kakva se mržnja širi. Padne snijeg, a Splićani se belje Zagrepčanima, jer može padati snig u Splitu, ali ka' će more doći u Zagreb? Malo smo iskompleksirani, a?

Mislim, obučeš se, odeš vani, smočiš se, obaviš, vratiš se, osušiš i ciao. Ne vidim u čemu je problem. Baš me zanima hoćemo li mi u Zagrebu morati na posao kad u srpnju se temperatura popne na 43 stupnja.

Sva sreća da se ništa od ovoga ne prenosi u svijet, da ljudi ne vide koliko smo jadni i koliko skačemo jedni po drugima. Osim da stojimo združeni protiv gamadi koja pod nama kopa jamu, mi se još i gurkamo, trpamo u ladice i etiketiramo, tako da nas je još lakše zlopatati u vječnu provaliju iz koje blatna staza vodi samo prema dolje.

A neka, tako nam valjda i treba...

Sve i(li) ništa

Dođe mi da svašta pišem, ali onda ne napišem ništa. Ni sâm nisam siguran zašto.

Doduše, mogu nagađati:

One: Kontam da ovo nitko iovako-ionako neće čitati. Nije da je bitno, ali svejedno.

B: Za pet godina će mi sve ovo biti smiješno. I presmiješno. A pomalo i neugodno. Kao kad sam našao ljubavna pisma i neke glupe tekstove koje sam pisao prije valjda petnaest godina.

Five: Puno puta ideju dobijem na nekom čudnom mjestu (redovito je to, oprostite na izrazu, na WC-u), tako da, je l', nemam baš tipkovnicu pri ruci.

I onda se to ovako navlači i razvlači. Obično me na pisanje natjera neka sjeta ili nešto što me opasno raspizdi. Nije ni čudo da mi je blog pun kukanja i vikanja.

Možda bih u nekom boljem svijetu bio bolji oko toga...

Tko je ono rekao da pišem na hrvatskom?

Štošta se dogodilo otkad sam zadnji put išta postao. Mislim, nakon prvog posta. I, do sada, jedinog.


Poklao se sa svojima, izletio iz stana, pobacao valjda dvije trećine svog (materijalnog) života, ostatak spakirao u kutije (one super kartonske koje fino sam složiš), neke (meni nepotrebne, ali ipak iskoristive) stvari razdijelio i sad sjedim na krevetu, kontajući je li moj ili nije, tj. furam li ga sa sobom ili ne.


Pregledavajući sve te silne stvari koje su se nakupile tijekom godina stvarno mi nije jasno zašto sam se toliko dugo gušio u svemu tome. Ljubavna pisma, oni prokleti srednjoškolski leksikoni, skripte s jezičnih vježbi, prazne razglednice iz Kumrovca i ne znam otkud sve ne, sedam tisuća folija za fascikle u koje sam tako uredno slagao skripta (da, ovo je pravilni oblik za množinu) i slično. A nije da dosad nisam čistio stan.


Mislim, našao sam i četiri kućišta za PC! Otkud mi to?!


Budući da me Murphy jako voli (brat me stalno podjebava da sam navjeći baksuz na ovim prostorima - za razliku od njega, koji je, naravno, totalni srećković), teško mi je prihvatiti činjenicu da postoje i dani tijekom kojih se čak i meni dogodi nešto OK.


Valjda za razliku od ovih par grozomornih dana, tijekom kojih sam se po kući kretao prvo provjerivši je li netko od staraca na hodniku, pa tek onda izlazeći kamo god sam se uputio. Stari me ni ne gleda, a stara ne gleda ništa što se događa i nabrijano razgovara o odlaženju kod frizera, sređivanju stalaža u špajzi i slično.


Da ne spominjem da se komunikacija sa starim vodi preko stare - ono, filmska scena.


Reci Mladenu da mi doda ormarić za kupaonicu.


America, fuck yeah! Što ne?!


I onda danas. Dan četiri, ili ne znam više koji. Koliko se trudim ne zaboraviti to, toliko mi je lakše sve to pustiti i krenuti dalje. I tako idem na Burzu, na kojoj je valjda najviše ljudi od španjolske groznice i bolesti vinove loze. Čak me i gospođa na šalteru pita koji mi je da dolazim dok je ovolika gužva.


Tako je to kod mene u životu, kažem ja, a ona se onako polukiselo-poluiskreno nasmiješi.


Trčim na tramvaj i nijedan auto skoro da me pokupi. Nema ni kontrole. Nađem zgradu koju trebam iz prve. Na konju, čovječe! Cijeli dan sve nešto jedno za drugim, rakijica za rakijicom, prijevozno sredstvo za prijevoznim sredstvom, a doma ("doma") i dalje isto - kutija na kutiji.


Bilo bi super da si mogu život svesti na dvije kutije i putnu torbu. Onako, kao u američkim filmovima. Nije da išta u vezi s njima valja, ali te kutije su im dosta OK. Danas sam čak dobio iskrenu ponudu da se preselim tamo, ali nekako mi se odmah prelistaju svi američki filmovi koje sam tijekom života i jedino što mi je pobjeglo s usana bilo je jedno kratko i jasno meh.

Ako može Turčin na turskom, mogu i ja na hrvatskom.

Ne bi čovjek rekao, ali evo, i ja sam se odlučio malo pisati na hrvatskom.

Moram priznati da trenutno nisam nešto raspoložen, jer sam se sad tu pola sata mučio pokušavajući skontati zašto velika većina nekih kakti poznatih blogova ne podržava hrvatske dijakritike. I to ne samo da ih ne podržava, nego svako ž samo laganini izbaci iz jednadžbe.

Krasno.

Enivej, ne da mi se sad opet pisati sve to što sam napisao, pa bih u principu mogao [koliko god to bilo jadno] samo skeljiti taj kako-bi-se-fino-reklo-na-hrvatskom copy/paste:

Nakon dugo vremena mi dođe da pišem na hrvatskom i onda skužim da svi ovi moderni blogovi i sve te silne stranice ne podržavaju hrvatske dijakritike.
Napišem ja fino naslov bloga Drvljem i kamenjem po bolnim križima, ali nema ž. I što da čovjek misli.
Kontam sam da bih trebao pisati na engleskom iz jednostavnog razloga što imam dosta prijatelja po vani, pa čisto da ne moram sad svima pisati mailove na pet različitaih jezika. Pisanje na engleskom se, iz čisto ekonomskih razloga, činilo najboljim.
Daleko od toga da se smatra dobrim vježbati jezik, pa ni to nije bilo na odmak. Anđa iovako uvijek ispituje čitam li i pišem štogod. To i plan i program. Užas.
Enivej (to su fragmenti engleskog u pisanom jeziku), stalno mi nekako dođe da mogu totalno ispičkarati sve na hrvatskom, a da mi nitko ne sere da ne može to pročitati, izgovoriti ili naći prijevod u Google Translateu.
Tadammm!
P.S. Da, i dalje nema hrvatskih dijakritičkih. Ajme.

I eto, sad valjda napokon mogu mirne duše pizditi i na hrvatskom...